Ante Reljanovič iz Otavica, najpoznatiji i najbolji drniški pršutar, preklani nam se požalio na upropaštavanje branda drniškog pršuta. S gospodinom Reljanovićem razgovarali smo u Esplanadi na VINOcomu, a on nam je spomenuo iste argumente koje već godinama ponavljaju rijetki preostali ozbiljni hrvatski pršutari. Problem je u porijeklu i kvaliteti ulazne sirovine; gotovo nitko u Drnišu ne radi pršute od lokalnih svinja.
[adsense_content_v2]
Drugi je problem u prebrzom dozrijevanju. Gotovo nitko ne pušta pršute da dočekaju drugi rođendan. Treći je problem, o kojem nismo razgovarali s gospodinom Reljanovićem, u prezentaciji i pakiranju. Drniški je pršut postao sinonim za bezokusne i lagano užegle, slijepljene fete suhog mesa iz supermarketa koje se prodaju i vakuumiranim omotima.
Reljanovićev je dvogodišnji pršut, koji smo tom prigodom probali i kojeg je ovaj visoki pršutar rezao nožem, bio sladak, podatan, nepresoljen, s jakim okusom po zrelom mesu: sve ono što bi drniški pršut trebao biti, a već dugo nije.
Pršutana NIRA iz Pakova sela jedna je od rijetkih iznimki na tužnoj sceni drniških pršuta. U njenom malom dućanu u Maksimirskoj kupujemo već desetak godina. Pršut nikad nije bio briljantan poput Reljanovićeva, ali je uvijek bio dobar, mekan, tek umjereno slan, sa solidno izraženim okusom svinjetine.
U veoma lošoj ponudi pršuta u Zagrebu, NIRA je korektna iznimka, u što smo se ponovo uvjerili prije par dana. Ni u NIRI, nažalost, ne režu pršut nožem: ta se vještina negdje davno izgubila, ali ga zato barem režu pred kupcem. Prije otprilike dvije godine jedan drugi dućan s pršutima na tržnici Kvatrić nam htio narezati pršut, jer su, eto, imali dosta unaprijed narezanog, pa smo od tog dućana odistali.
Osim što drži pršut bolji od konkurencije, NIRA ima i solidan izbor vina, uključujući Miloševe i Krauthakerove buteljke. Primaju sve kartice, a rezani pršut košta oko 220 kuna za kilogram.
