Ovih smo dana obišli nekoliko trgovina u strogom središtu Zagreba, koje prodaju autentičnu hrvatsku hranu i pića, ili se barem tako reklamiraju. Općenito govoreći, ti dućani nisu posve loši. Oni drže temeljne grupe proizvoda, za koje bi strani turisti mogli biti zainteresirani, te održavaju solidnu ravnotežu između gotovo masovnih brandova i specifične robe,
Njihov je glavni problem što izgledaju i što su koncpirani kao suvenirnice te što, uz vrlo malo iznimki, ne prodaju zaista vrhunske prozivode. No, s duge strane, problem je hrvatskih prehrambenih manufaktura što razmjerno rijetko i u nedovljnim količinama proizvode vrhunske proizvode.
U Natura Croatica u Preradovićevoj zatekli smo golemi asortiman rapske Vilme, tvrtke specijalizirane za čokolade i kolače. Vilma uglavnom nije loša, s čokoladama se uspjela plasirati i u poneke zaista ekskluzivne hotele,te je njen asortiman postao neizostavni dio većine hrvatskih turističkih trgovina.
Natura Croatica još drži trokute Gligorinih sireva, pa puno tartufa, pa Ziganteove kobasice, pa maslinova ulja, među kojima se posebno ističe Belić kao jedan od najboljih istarskih proizvođača, pa bezbroj Aurinih likera i rakija.
Crop u Tkalčićevoj, odmah pokraj Royal Indije, pomalo sliči Naturi, samo što nudi lošija maslinova ulja i širi izbor čokolada uključujući zagrebački brand Taman, koji se reklamira kao artizanski proizvod (temeljen , doduše, na posve industrijskoj sirovini).
Crop, koji ima odličnu web stranicu, također je prepun Aurinih pića, teglica s tartufima i nasumično odabranih vina. Naravno, i Crop i Natura Croatica prodaju bezbroj raznih džemova , smokvenjaka i sličnih stvari, koje trebaju ostaviti dojam autentičnosti i malih serija.
Drniška pršutana u Praškoj sasvim je drukčiji slučaj: tu je riječ o specijaliziranom dućanu koji ne podsjeća na suvenirnice nego na moderne suhomesnate butike, s opsežnim izborom vina i s možda najgorim cijenama vina u Zagrebu.
Međutim, potpuno je besmisleno otvoriti trgovinu specijaliziranu za pršute, gdje se pršut ne režu rukom pred kupcem, kao što je to bio slučaj u Praškoj. Ta se trgovina doima kao ne odveć dobronamjerna turistička investicija, kojoj kvaliteta očigledno nije na prvom mjestu. I u drugim je zagrebačkim turističkim gastrodućanima stanje slično; oni nisu loši, ali su daleko od uzbudljivih.
S obzirom na rijeke turista koje se valjaju centrom Zagreba, njihove vlasnike vjerojatno ništa ne potiče da budu bolji. No, uz malo truda, takve bi trgovine mogle postati bar nešto zanimljivije. Prvo, one ne eksploatiraju činjenicu da je Istra već dvije godine za redom proglašena najboljom maslinarskom regijom na svijetu. Taj dosta komercijalni podatak nismo pronašli niti u jednoj zagrebačkoj gastrosuvenirnici.
Dapače, bilo bi logično da su maslinova ulja posložena po hrvatskim regijama, s posebnim naglaskom na Istru. Drugo, ti dućani ne koriste ni bezbrojna priznanja što su ih naša vina osvojila na velikim svjetskim natjecanjima.
Umjesto nagrađenih vina s detaljnim opisima, oni prodaju kombinciju supermarket etiketa i buteljki nevažnih proizvođača. Treće, osim Gligorinih trokuta, ponuda sireva u time je trgovinama u potpunom neskladu sa sve bogatijom i originalnijom prozivodnjom sireva u raznim dijelovima zemlje. Četvrto, najvredniji hrvatski suhomesnati proizvod svakako je kulen, a ne pršut.
No, kuleni mora da su preveliki, pa ih je nezgodno prodavati u trgovini kojoj je cilj da u što manji prostor ugura što više robe. Peto, neovisno od raznih čokoladica, smokvenjaka, rapskih torti i sličnih kolača, u Hrvatskoj zapravo nema vrhunskih konditorskih proizvoda.
Kad bi, recimo, jedna Petra Jelenić dizajnirala hrvatske macaronse ili neki autentični hrvatski kolač koji može preživjeti neko vrijeme na polici, a koji bi zaista sadržavao prvorazredne sastojke, sigurni smo da bi se ta slastica pretvorila u trgovački hit koji bi mogao postići vrlo dobru cijenu, kao što je to slučaj u Parizu, Beču na drugim velikim turističkim destinacijama.
No, u nedostatku takvih specijaliteta, i u nedostatku ne samo specifičnih znanja, nego i jasnog koncepta o prodaji vrhunske domaće hrane, zagrebački gastrodućani za strance doista nisu više od ne posve loših suvenirnica.
