Jedna je čitateljica ispod našeg jučerašnjeg teksta o najskupljim zagrebačkim pizzama napisala vrlo pristojan komentar u kojem pita gdje se u centru Zagreba može pojesti pristojna domaća hrana, poput purice s mlincima, a da se ne mora dignuti kredit. Srećom, na ovo pitanje imamo dosta pozitivnih odgovora.
Premda je točno da je centar građa pun lokala s internacionalnim formatima, sve je više onih okrenutih lokalnoj hrani, koji nisu nužno preskupi. Evo primjera, od Tesline do Vlaške, uključujući Tkalćićevu i Novu Ves.
Na uglu Tesline i Preradovićeve smještena je Korčula, sa solidnim izborom tradicijskih ribljih jela, od prženih gavuna preko brudeta, do hobotnice ispod peke. Cijene počinju s pedesetak kuna. Osim riba, tu je i pašticada.
Stotinjak metara dalje nalazi se Vinodol, s punjenim paprikama, pečenom teletinom, pašticadom, purećim batkom s mlincima, soparnikom, štruklama, salatom od hobotnice, brudetom i drugim tradicijskim jelima. Preko puta Vinodola chef Filip Horvat u Theatriumu među ostalim vrlo često priprema baš puricu s mlincima.
Skrenemo li prema Kaptolu, u ulici Pod zidom nalazi se zagrebačka gostionica Ficlek, koja je cijela posvećena jelima gradske tradicijske kuhinje, poput faširanaca, štrukli, sira s vrhnjem, telećeg paprikaša ili knedli s marelicama. Ficlek ima vrlo niske cijene.
Parsto metara dalje, u Tkalčićevoj, Agava chefa Belizara Miloša dio svog menija posvetila je tradicijskim hrvatskim kuhinjama, pa su tu pašticada, hobotnica iz pećnice i fuži s tartufima, dok je rižoto s paškim sirom izvrstan primjer spajanja internacionalnog jela s vrijednom domaćim sastojkom.
Još nekoliko stotina metara dalje i jedno brdo istočnije Baltazar, među ostalim, poslužuje kuhane i pečene štrukle, fuže s pršutom i kuhanu govedinu s hrenom i jabukama, što je, kako znamo, jedno od najtradicionalnijih zagrebačkih jela. Na vrhu Schlosserovih stuba obitelj Miladin u tradicionalnom restoranu Kod Pere servira punjene paprike, čobanac, ćufte s pireom, teleći ujušak s graškom, a vikendima se redovito peku patke ili purice, uz koje uglavnom dolaze mlinci. Restoran Kod Pere ima najšire prihvatljive cijene; gableci koštaju četrdesetak kuna.
Spustimo li se sa Šalate u Vlašku, tu je, naravno, Mali bar Ane Ugarković s izvrsnom mikrosezonskon kuhinjom (jelovnici se mijenjaju svakih par dana) koja nije baš tradicijski domaća, ali koristi internacionalne formate da bi istaknula lokalne sastojke kupljene to jutro na Kvatriću ili Dolcu.
Stanje s tradicijskim hranom u centru Zagreba nije, dakle, tako loše kao što se može činiti. Naravno da bi moglo biti bolje i kad je riječ o kvalitetu kuhanja (neki od ovih restorana prilično su nekonzistentni) i u dubljim posezanjima u stare kuharice, pa zatim u pretvaranju starinskih jela u recepte prikladne modernim tehnikama i modernom nutricionizmu. Ipak, izbor tradicijskih jela u centru Zagreba znatno je širi nego prije pet godina, što veseli.
