Danas smo, poslije četiri mjeseca, ručali u popularnom zagrebačkom bistrou Po zidom. Gof u umaku od svježeg korijandera i njoki sa šugom od janjetine i parmezana bili su uobičajeno izvrsni. No, najviše nas se dojmio jedan mladi konobar, kojeg smo prvi put vidjeli.
U restoran su oko pola dva ušle dvije starije gospođe, jedna sa štakama. Pogledale su meni, pa su pitale konobara drži li Pod zidom nešto jednoatsvnije i jeftinije, za gablec. Mladi je konobar rekao da ne drže, ali da susjedni restoran iste firme, zagrebačka gostionica Ficlek, drži jednostavnija jela. Nije stao na tome.
Ponudio se da gospođe odvede u Ficlek, uzeo je damu sa štakama pod ruku i osobno smjestio gošće u susjedni restoran. Riječ je o skoro jedinstvenom primjeru empatije i profesionalnosti, kakav bi trebali slijediti i drugi konobari koji žele ozbiljno raditi svoj posao.
Osim što je simpatičan, naš se konobar razumije u vina, pa je odmah, čim smo naručili vino, rekao da je Mihaljevo Mačovo brdo najbolja hrvatska graševina unatrag desetak godina. Čovjek je, također, vrlo precizno prezentirao sve što smo danas probali Pod zidom.
Mladi konobar, kojeg smo danas prvi put vidjeli, pomalo nas je podsjetio na legendarnog Esplanadinog veterana Stjepana Okuna, jednog od najboljih hrvatskih konobara modernog vremena.
