Ovu su restoransku godinu u Hrvatskoj, a osobito u Zagrebu, obilježila dva suprotstavljena trenda. Riječ je o snažnom rastu fine dininga, pa u Zagrebu sada imamo šest fine dining restorana. Uz to, i hotelski su restorani ambiciozniji i bolji nego prethodnih godina. S druge strane, eksplodirali su sushi i istočnjački street food, što je naravno dobro, jer našoj restoranskoj sceni daje neophodnu raznolikost. Uz to stabilizirala se popularnost pizzeria i zalogajnica. No, neki važni restoranski žanrovi gotovo da su nestali sa scene, što ne znači da ih gosti ne traže, nego da se investitori prečesto povode za površnim trendovima. Evo restorana koji b se trebali početi otvarati u 2020. jer je tržište trenutno prazno.
Hrvati obožavaju jesti meso. Međutim, osim Oxba u Hiltonu, u Zagrebu ne postoji baš ni jedan steakhouse. Mano u Medvedgradskoj najbliži je definiciji steakhousea, ali s obzirom na promjene u kuhinji o kojima se govori zadnjih tjedana, i Mano bi uskoro mogao otići u područje visoke kuhinje.
Steakhousea nema vjerojatno i zato što u Hrvatskoj još uvijek nije lako nabaviti dovoljne količine zaista dobrog mesa, ali i zbog nerazumijevanja žanra steakhousea. Karakterističan primjer nerazumijevanja žanra jest dugo odležavanje bifteka. Neki dan smo u jednom restoranu naletjeli na 40 dana odležani biftek. U većini američkih steakhousea tome bi se smijali, premda, nažalost, posljednjih godina postoje iznimke.
U centru Zagreba ne postoji niti jedan klasični, specijalizirani riblji restoran (Korčula je neka vrsta malo skuplje zalogajnice). U cijelom Zagrebu preostalo je svega nekoliko ribljih restorana poput starinskog Asa na Zelengaju, ili Ponistre, izvrsne riblje krčme u Remetincu. Tu je još i Bota Šare koji se, međutim, prije više godina bacio u sushi, te dva ili tri restorana koja ne želimo navoditi jer povremeno prodaju prstace, što smatramo potpuno neprihvatljivim. Jedan od razloga izumiranju ribljih restorana u Zagrebu jest činjenica da danas svi ozbiljniji restorani drže dosta ribe, a drugi u visokoj cijeni ribe i rakova. Nije se zgodno specijalizirati za proizvode koji koštaju između 400 i 600 kuna po kilogramu. Ipak, bilo bi sjajno kad bi Zagreb dobio nekoliko restorana poput krčke Rivice ili Johnsona iz Mošćeničke Drage.
Zagreb, što zaista jest sramotno i posve neobično, nema ni jedan formalni tajlandski restoran. Senzacionalni uspjeh tajlandskog street fooda Khaos Thai, govori da i Zagrepčani, kao i skoro svi drugi Europljani, obožavaju tajlandsku hranu. Tajlandski restoran s autentičnim tehnikama, začinima i okusima, morao bi biti veliki hit.
Talijanska je kuhinja, globalno, najpopularnija na svijetu. No, osim Carpaccia, u širem centru Zagrebu nema ni jednog dobro talijanskog restorana opće prakse. O regionalnim talijanskim kuhinjama da ne govorimo.
Skoro svi zagrebački restoranski poduzetnici koje poznajemo redovito jedu u bečkoj Plachutti, gdje redovi u svim njenim podružnicama uglavnom traju 365 dana godišnje. No, nitko se nije sjetio u Zagreb prenijeti koncept vrhunskog bečkog šnicla, vrhunskog tafelspitza, vrhunskog gulaša na jednom mjestu. Dapače, u Zagrebu je sve teže pronaći dobar bečki. Food cost za austrijski ili austrougarski restoran ne bi bio visok, ali ljudi koji ulažu u restorane vjerojatno smatraju da takvo što ne bi bilo dovoljno fancy za zagrebačku publiku.
