Zasad imamo dva najavljena protesta zbog produljenog lockdowna, za koje ne znamo hoće li se održati i hoće li postiću dovoljnu masovnost. Riječ je o najavljenom otvaranju stotinjak zagrebačkih lokala 1. veljače i o pozivu na masovne demonstracije protiv ugostiteljskog lockdowna, u srijedu 3. veljače.
Operativno govoreći, ugostitelji ni jednom od te dvije akcije ne mogu previše postići. Okej, ako se u ponedjeljak ili utorak u Zagrebu otvore restorani i kafići, Vlada ih sve neće moći nasilno zatvoriti osim da ih okupira postrojbama specijalne policije, što je malo vjerojatno čak i za ovu vlast. Ali Vlada , recimo, može ukinuti potporu za plaće svima koji otvore, što je dosta snažan argument protiv prosvjednog otvaranja.
Kad je, pak, riječ o masovnom mitingu u srijedu, taj događaj sigurno neće promijeniti Plenkovićevu odluku da sve ostane zatvoreno najmanje do 15. veljače jer Vlada zbog svog autoriteta naprosto ne smije mijenjati odluke poslije prvog ozbiljnog protestnog skupa (poslije desetog ili dvadesetog može i mora). Očito je dakle da ni jedna ugostiteljska javna akcija koja će se poduzeti idući tjedan ne može promijeniti odluku o zatvaranju barem do 15. veljače.
Znači li to da su najavljeni prosvjedi nepotrebni i besmisleni? Ne, naravno da nisu. Naprotiv, oni su iznimno važni za budućnost ugostiteljskog sektora u Hrvatskoj. Zaista je krajnje vrijeme da se ugostitelji nametnu kao utjecajna profesionalna grupacija u hrvatskom društvu, o kojoj se ne može odlučivati bez njihove minimalne suglasnosti.
Odazove li se doista desetak tisuća ljudi na prosvjed u srijedu, ugostitelji postaju relevantan partner Vladi.
Nizom drugih masovnih i efikasnih javnih akcija, ugostitelji se mogu nametnuti kao društvena grupa koju se mora respektirati i s kojom se mora pregovarati: svaka je vlast osjetljiva na kumulativne efekte prosvjednih kampanja. Ako se prosvjedima poput lockdowna ugostitelji nametnu kao relevantan partner Vladi, bit će to mnogo važniji rezultat nego da se preksutra sve otvori.
