Slučaj masovnog trovanja u Tuzli aktualizirao je probleme europskog doner kebaba, mesne smjese koja se vrti na okomitom ražnju i koja je postala jedan od najomiljenijih fast food formata na našim prostorima, ali i u dijelu zapadne Europe, osobito u Njemačkoj i Austriji.
Doner kebab susreće se s dva kritična problema. Prvi je sam sastav mesa. Još 2016. godine njemački televizijski magazin Markt, kojeg producira TV kuća NDR, dao je analizirati stvarne sastojke kebaba iz pet kebabdžinica u Hamburgu.
U četiri slučaja radilo se o smjesi otpada mesne industrije i dodanog loja, premda su svi kebabi bili deklarirani kao da su napravljeni od teletine. Rezultati Marktova istraživanja sastava njemačkih kebaba citirani su i na našim prostorima.
Iste te godine vlasnici jednog lanca domaćih kebabdžinica otvoreno su nam rekli da se više od 90 posto kebaba na domaćem tržištu ne pravi od pravog mesa, nego od smjese slične smjesi za jeftine paštete iz supermarketa.
Ukratko, čini se da su kebabi, čast rijetkim iznimkama, po svom sadržaju prilično opasno smeće. Drugo, doner kebab po svojoj je osnovnoj recepturi prepun fosfata. Zbog njegove stalne i dugotrajne vrtnje na okomitom ražnju pod visokom temperaturom, doner kebab bi se isušio da ga se ne puni fosfatnim aditivima, koji zadržavaju tekućinu u mesnoj smjesi. O problemu viška fosfata u kebabu raspravljala je i Europska Unija.
Prilično je jasno da je kebab jedan od najštetnijih proizvoda na koje uopće možete naići na hrvstskom tržištu hrane. Utoliko je posve neodgovorno i pomalo perverzno da su poneke pizzerije počele peći pizzu s kebabom.
Europski doner kebab (turski može biti nešto posve drugo, sve do ranga prave delikatese) spada među one proizvode koje treba izbjegavati kad god možete. Svako žilavo pecivo iz loše pekarnice barem je malo zdravije od ove smjese životinjskog otpada, loja i kemije.
