Odrastanje u obitelji koja je imala voćnjake, vinograde i nekoliko kuća na selu u krugu od 50 kilometara oko Zagreba, značilo je među ostalim svake godine svjedočiti pečenju šljivovice.
Otac je u Kravarskom i u jednom malom mjestu kraj ionako minijaturne Pešćenice imao šljivike. Neke su šljive bile stare i davale fantastično zrele mirisne plodove, dok su druge u isto doba godine bile sumnjivo nezrele. Promatrajući kako šljive u iste dane u godini u istom klimatskom podneblju postižu sasvim različite stupnjeve zrelosti, naučite ponešto o dobrom i lošem voću i o tome što sve utječe na kvalitetu pića koje se proizvodi od tog voća.
U svakom slučaju, otac je svake godine miješao dobre i loše šljive, i od njih pekao šljivovicu. Koja nikad nije bila dobra. U ono se vrijeme, prije četrdesetak godina, nije znalo odvajati loše od dobrih alkohola tijekom destilacijskog procesa, a ni bačve u kojima je sirota šljivovica odležavala poslije dva pečenja (prepečenica se podrazumijevala kao jedina opcija) nisu bile ni sasvim čiste ni napravljene od plemenitog drva.
Pa ipak, otac i njegovi prijatelji bili su strahovito ponosni na tu svoju, budimo realni, uglavnom groznu rakiju. Šljivovica je, naime, označavala identitetsko pitanje. Ako ste imali imanje na selu sa šljivikom niste smjeli ne raditi šljivovicu. Ritual pečenja šljivovice bio je jednako značajan kao i kolinje ili berba grožđa.
Radilo se naprosto o naslijeđu starom barem dvije stotine godine. Jedan od najvažnijih slavonskih pisaca iz osamnaestog stoljeća. Matija Antun Relković u više svojih djela spominje rakiju od šljive kao jedno od esencijalnih obilježja tadašnje kulture svakodnevnog života u istočnoj Hrvatskoj.
U 19. stoljeću proizvodnja rakije postaje prestižno zanimanje. Naime, samo su si imućne kuće u slavonskim selima mogle dopustiti da drže kotlove i pecare, posebne prostorije za proizvodnju šljivovice. Siromašniji su seljaci dolazili kod bogatih seljaka da bi prerađivali svoje šljive i uzimali dio rakije. Drugim su dijelom plaćali preradu.
Šljivovica nije bila jedino slavonski fenomen, premda se ondje najviše proizvodila. U 19. se stoljeću javljaju zapisi o ličkoj šljivovici, a krajem 19. stoljeća šljivovica postaje nacionalno piće u Bosni i u Srbiji.
Danas se šljivovica smatra identitetskim destilatom u barem sedam ili osam srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja, od Hrvatske i Slovenije, preko Bosne i Srbije, do Rumunjske i Bugarske.
Prilično je popularna i u Češkoj i Slovačkoj, a mi smo jednu od najboljih rakija od šljiva probali u austrijskoj Štajerskoj, kod velikog destilera Göllesa (koji proizvodi i možda najfinije jabučne octeve na svijetu).
Hrvatska industrija hrane i pića vrlo je rano, u svom inicijalnom stanju prepoznala široku privlačnost šljivovice, pa su tako Pokorny i Arko, legitimni preci današnjeg Badela, počeli komercijalno proizvoditi šljivovicu u 19. stoljeću. Utoliko današnji Badel ima pravo tvrditi da već 150 godina proizvodi najpopularniju rakiju na prostoru od Graza do Sofije.
Badelova stara hrvatska šljivovica prodaje se na tridesetak svjetskih tržišta i predstavlja vjerojatno najkomercijalniji brend hrvatske industrije jakih pića. I nije jeftina. Košta više od 100 kuna za litrenu za bocu, što znači da se njena popularnost ne temelji na niskoj cijeni.
Badel je nedavno promovirao novu verziju šljivovice koja predstavlja vjerojatno najplemenitije domaće tradicijsko žestoko piće proizvedeno do danas. Radi se Šljivovici Premium s distinktivnom plavom etiketom, u plavoj kutiji koja lagano podsjeća na kutije čuvenog tajvanskog whiskyja Kavalan.
Badelova plava šljivovica intenzivno miriše po suhim šljivama i vaniliji. Ona ne sadrži visoke alkoholne tonove tipične za sve hrvatske rakije. Elegantna je, voćno aromatična, otmjena i zapravo redefirnira sadržaj riječi rakija u hrvatskom svakodnevnom jeziku.
Naime, većina potrošača rakiju smatra jeftinim pićem koje dobro funkcionira kad se želite brzo omamiti. S Plavom šljivovicom imamo otmjenu rakiju, koja ne služi za opijanje nego se, primjerice, može piti kao dižestiv u ozbiljnim gourmet restoranima.
Riječ je o zaista strateškoj promjeni na sceni domaćih jakih pića, za koju je odgovorna Vesna Jurak, Badelova masterblenderica, čiji je profesionalni ugled jednak ugledu Milana Budinskog u vinskoj industriji.
Badelova Plava šljivovica dobiva se fermentacijom i destilacijom najzrelijih plavih šljiva, pažljivim odvajanjem prvog i zadnjeg dijela destilata koji nisu dobri i dvogodišnjim odležavanjem u slavonskom hrastu. Radi se zaista o neobično uzornom proizvodu.
Stoga nije slučajno da je Badelova Plava šljivovica nedavno osvojila zlatnu medalju i Best value oznaku na dvadesetom natjecanju China Wine and Spirits Awards.
