Unatrag pet ili šest godina nema smisla govoriti o tome koja je malvazija najbolja, jer je više istarskih vinara drastično podiglo kvalitetu svojih bijelih vina. Kozlovićeve Santa Lucia, Po mojen i Selekcija, vina su visoke svjetske klase o čemu svjedoče i Decanterove platinaste medalje za Santa Luciju i Selekciju. Isto vrijedi za Cattunarov Nono i Collinu, za Claijev Sv. Jakov, Fakinovu mutnu La Primu, Laguninu Vižinadu i Veraldinu Doratu. Sve su te malvazije odlične do briljantne. Stoga je pomalo bespredmetno tvrditi da je Omo, debitantska malvazija Milana Budinskog, najbolje istarsko bijelo vino.
No, prva malvazija bivšeg Agrolaguninog glavnog enologa presudno je važna zbog drugog, strateškog razloga. Riječ je o vinu koje nudi drukčiji model proizvodnje malvazije. Omo je svjež, premda je riječ o berbi iz 2020. Omo ima veliko tijelo, blage tanine, prepun je zrelog voća, drvo se gotovo ne osjeti (jer drvo služi za strukturu i teksturu a ne za okus) a vino je savršeno balansirano i elegantno kao klasični bijeli burgundac. Omo dolazi iz organskog uzgoja, što postaje preduvjet ambiciozne vinske proizvodnje. I najvažnije od svega, Omo posjeduje onu intenzivnu životnu energiju koju opisujemo kao vibrantnost.
Omo je uistinu intenzivno vibrantan, baš poput recimo Opoka Marjana Simčiča, koje su postavile nove kriterije kvalitete bijelih vina u Brdima. Kao što ih Omo upravo postavlja za istarsku malvaziju.
Gastropreporuka veliki rakovi, najbolja oborita riba, teletina na roštilju, odležani ovčji i kravlji sirevi, crni tartufi
