U ponedjeljak ujutro voditelji zagrebačkih mainstream radio stanica zezali su se na račun obilježavanja Međunarodnog dana fast fooda, pa su si kroz eter dobacivali tko je danas pojeo više junka. Radi se, međutim, o jednoj od najpogrešnijih percepcija o fast foodu.
[adsense_content_v2]
Fast food nije uvijek junk food. Fast food, dakle, ne mora biti smeće. Fast food, naprotiv, može biti vrlo zdrava hrana, kao u primjeru salata s nemasnim dresingom u nizu fast food lokala. Fast food može biti aromatična i uzbudljiva hrana, kao u primjerima bezbroj azijskih formata, od gyoza , do prženih riža, od kojih su neki, uostalom dobili Michelinove zvjezdice , na azijskim uličnim štandovima.
Fast food može biti konvencionalni zapadni gastro, kao u slučaju zanatski izrađenih burgera, boljih tacosa, sendviča s trganim mesom ili , naprosto, u sekundi prženih girica, srdelica ili gavuna. U krajnjoj liniji, originalni fast food na obje obale Sjedinjenih Država, još davno, u devetnaestom i početkom dvadesetog stoljeća bile su kamenice, koje su se prodavale na uličnim štandovima za užasno mali novac; ovdje još jednom želimo podsjetiti da su kamenice prije više od sto godina bile brza hrana siromašnih.
Fast food dobio je loš imidž zbog velikih lanaca poput McDonald’sa, Burger Kinga ili KFC-a. Većina njihove ponude jest junk (smeće). Međutim, u najgorem slučaju, riječ je o higijenski besprijekornom smeću, od kojeg se nećete otrovati , a ne smijemo zanemariti ni činjenicu da McDonald’s i drugi najveći lanci brze hrane na meni povremeno stavljaju sasvim korektna jela, koja nipošto ne spadaju u junk.
U posljednjih je dvadesetak godina predodžba o identičnosti brze hrane i junk fooda, u potpunosti izokrenuta na temelju dvije bitne činjenice. Prvo, u žanru fast fooda pojavili su se masovni lanci koji proizvode i prodaju odmah dostupnu i razmjernu jeftinu hranu koja ima stanovitu originalnost i gastronomsku vrijednost. Dva najutjecajnija t takva lanca su Chipotle i Shake Shack; nažalost, ni jedan nije došao u Hrvatsku.
Drugo, globalna ekspanzija street fooda pokazala nam je da brza i jednostavno pripremljena hrana može prerasti u zaista ozbiljnu gastronomiju. Ovdje trebamo dodati i treće, posve lokalno.
Pojedini primjeri domaćeg fast fooda, od zanatskih bureka do sendviča s pršutom i kuhanom šunkom u starim verzijama zagrebačkog Pingvina, pokazali su da vrlo lokalna i jeftina brza hrana može biti neodoljivo rješenje za ručak, večeru, ili triježnjenje u četiri ujutro.
Fast food, dakle, povijesno gledajući, nije isto što i junk food, i danas, čak ni u najmasovnijim varijantama , ne mora uvijek biti industrijsko smeće. Nema ništa bedastije nego poistovjećivati fast food i junk food. Sada se, naravno, postavlja pitanje kako definirati junk food.
Teoretski govoreći, junk food je hrana velike kalorijske vrijednosti minimalnih prirodnih okusa, napravljena sasvim površno, kojoj je jedini cilj da što nezdravije i sa što jeftinijim sastojcima nahrani određene skupine potrošača. Praktično govoreći, evo glavnih primjera junk fooda u Hrvatskoj:
1. Kompletna industrija kebaba, koja se bazira na eksploataciji mesnih ostataka I masnoća, s pojačivačima okusa.
2. Pizze iz pekarnica; ne postoje dobre, unaprijed pečene pizze.
3. Bureci iz pekarnica: ima iznimaka, ali oni se načelno proizvode po sličnim načelima kao i kebabi.
4. Sendviči s viškom majoneze i margarina, i najjeftinijim proteinima (prešana šunka , loše salame i tome slično).
5. Loša azijska hrana, koja uopće ne mora biti fast food poput curryja i sushija u Kungfu Expressu, ili curryja u Umamiju
6. Kolači i sladoledi koji se sastoje isključivo od umjetnih aroma, šećera, brašna i margarina.
