Julien je stara braserija u Rue du Faubourg Saint-Denis, gdje su nekad živjeli draguljari i trgovci tekstilom, a danas najveća tamilska zajednica u Parizu. Julien izgleda fantastično: riječ je art nouveau u najčišćoj formi. No, U Julien, koji je u srijedu oko jedan bio prepun Parižana s tek ponekim turistim, ne dolazi se zbog golemih zidnih ogledala, visokih stropova s mozaicima i ukrašenih drvenih stupova. Julien je bouillon. Bouillon je izraz za jeftine gostionice iz pretprošlog i prošlog stoljeća, u kojima su se hranili pariški radnici.
Od početka ove godine bouilloni su postali vjerojatno najjači trend na pariškoj restoranskoj sceni: pred nekima se i za ručak i za večeru doslovno stoji u redovima. Evo zašto.
Prvo, u Julienu nijedno predjelo ne košta više od 60 kuna, a neka koštaju dvadeset ili trideset kuna. Ni jedno glavno jelo ne košta više od 100 kuna, koliko stoje ramstek s puno krumpira i losos sa souffleom od poriluka u kremastom umaku. Usporedbe radi, čaša osrednjeg šampanjca u boljim pariškim barovima i hotelima košta oko 150 kuna. Dakle, ramstek i pol za čašu šampanjca.
Usporedbe radi, premda je Zagreb puno jeftiniji grad od Pariza, tradicijski restoran Vinodol dvadesetak je posto skuplji od Juliena (okej, hrana u Vinodolu puno je modernija).
Drugo, kuhanje u Julienu je zaista starinsko i rustikalno. Kuhana govedina poslužuje se u tamnoj juhi koja se očito temelji na klasičnom smeđem temeljcu. Terina od zeca, koja košta 45 kuna, servira se s ravigote umakom iz 19. stoljeća. Losos se peče do kraja, a ne ružičasto. Poslije dugogodišnje dominacije modernih kuhinja, Parižani su se očito zaželjeli vrlo tradicijskih jela,
Ručak u Julienu, u fenomenalnoj energičnoj atmosferi među bar stotinjak veselih ljudi svih staleža, vjerojatno je najstarinskiji koji smo pojeli unatrag puno godina.
