Jučer smo u Timeu htjeli lagano zaljutiti inače fini poke s tunom. Pa smo tražili Tabasco. Konobar nam je rekao da imaju samo srirachu. Ove nam se godine u raznim domaćim street food i fusion restoranima često dešavalo da tražimo neki ljuti umak i da nas umjesto ljutim umakom ponude srirachom, uključujući i Tabascovu verziju srirache. Neki lokali ne drže ni jedan drugi ljuti umak ni Tabascov osim srirache. Sve je to, gastronomski gledajući, prilično nepristojno.
Prvo, sriracha nije ljuta, pa je nitko ne bi trebao posluživati kao ljuti umak. Sriracha sadrži između 1000 i 2500 scovillea, što je bitno manje od bazičnog Tabasca, koji, kako znamo, nije osobito ljut. Drugo, sriracha, umak nastao u Tajlandu prije stotinjak ili više godina prilično jako miriše po češnjaku, što mnogi ne vole. Treće, kod nas se prodaje niz vrlo ukusnih i zaista ljutih ljutih umaka, od Tabasco Habañera do raznih verzija Volim ljuto. Ni jedan od tih umaka nije osobito skup, pa nema razumnog razloga da ih restorani ne drže.
Dosadna dominacija srirache posljedica je kuharske lijenosti: kuhari misle da će ovom kombinacijom blagih čilija, češnjaka i octa svakom jelu dati malo naglašeniji i pikantniji azijski karakter. Sriracha može biti dobra, ali kod nas, nažalost, funkcionira kao orijentalna Vegeta.