Kad je preuzimao svoju četvrtu uzastopnu nagradu u San Pellegrinovu izboru Asia’s 50 Best Restaurant, chef Gaggan Anand izjavio je kako je “prečesto govorio s te pozornice.” Biti četiri puta zaredom proglašen najboljim restoranom u najprestižnijoj restoranskoj nagradi na svijetu, i to još u Aziji koja izuzev Japana donedavno nije imala ozbiljan utjecaj u samom vrhu svjetske gastronomije, pa još kao Indijac s restoranom u Bangkoku, jedinstven je poduhvat. Gaggan Anand u restoransku je industriju došao kao siromašni mladić iz Kalkute, praktički bez šanse za pošteno kulinarsko obrazovanje a kamoli za proboj u sam vrh jedne od najkonkurentnijih profesija na svijetu.
Gagganov stil i filozofija u kuhanju zanimljiviji su od njegova karijernog uspjeha. Njegov put je nelinearan, odluke neočekivane, izjave izazivaju podijeljene reakcije. Čovjek s očigledno moćnim financijskim zaleđem, koji neumorno radi na promociji svojih koncepata zagovarajući otvorene šanse za sve, chef koji odbacuje nagrade nakon što se više od mnogih borio za afirmaciju svog restorana, nužno izaziva kontroverze. No, Gagganovi se stavovi čine oprečnima samo ako o restoranskoj industriji razmišljate konvencionalno. Oni ukazuju na osebujan karakter, ali i na inteligenciju chefa koji je naprosto provalio sistem i odlučio si stvoriti izdvojenu poziciju. Što su u nedavnom intervjuu s Gagganom odlično prikazali autori portala Fine Dining Lovers. Izdvojili smo najzanimljivije dijelove intervjua.
Želim da glasači prestanu glasati za mene. Da završim ovdje, kao Björn Borg na Wimbledonu. Ovo je kontroverzan stav ali iskren, ja zaista tako osjećam. Bez 50 Best bio sam nitko i ništa i htio bih ostati dio tog izbora dok sam živ, i u backstageu i iz zadnjeg reda. Mi smo obitelj. Ali ljudi bi u restoran trebali dolaziti zbog hrane, a ne zbog mene ni zbog nagrada. Zadnjih nekoliko dana (u Makau) sreo sam toliko svojih prijatelja chefova koji se ponašaju kao da sam ja broj jedan a oni broj dva, tri, deset. Odustali su, zašto bi se natjecali? Više se ne nasmiju kad me vide. Ne želim 49 neprijatelja i ne želim više sudjelovati u tom jadu. To je sastavni dio slave, prokletstvo slave, i mislim da bi i oni trebali iskusiti to ‘prokletstvo’. Nagrada 50 Best dala mi je neizmjerno puno, ali zadnju godinu u svom restoranu želim provesti bez nje.”
“Shvatio sam da sam gotov, da ću izgorjeti, pa sam odlučio preuzeti kontrolu. Moja svijeća i dalje gori, samo sam smanjio plamen.”
To neće biti zatvoreni restoran, samo za VIP goste. Tko prije dođe prije dobiva stol. Želio bih dva do tri dana mjesečno otvoriti rezervacije i napuniti restoran za idućih mjesec dana. Radit ću svaki drugi mjesec jer mogu, a i zato što moram. U mjesec dana čovjek se počne dosađivati. Ako odeš, vratiš se kao nov. Želim i provoditi više vremena sa svojom obitelji, jer me usrećuje. Kad uđeš u kuhinju više nema obiteljskog života. Želim pokazati chefovima kako se živi, da mogu imati karijeru i živjeti normalan život.”
“Dolazim iz zemlje u kojoj živi 1,3 milijarde ljudi i gdje svaki chef misli da sam njegov superheroj. Ako napišem knjigu, koliko ću komada prodati? Razmislite o tome, razmislite o tim brojkama. Ne želim zarađivati na Gagganu nakon što ga zatvorim. Došao sam iz ničega. Radije ću knjigu pokloniti ljudima koji je zaslužuju. Objavit ću je na internetu besplatno, kao poklon mog restorana svijetu.”
