U osamdesetim godinama prošlog stoljeća u Zagrebu se nije osobito ambiciozno kuhalo. Postojala su tek tri fine dining restorana: Tiffany u Hebrangovoj, Rubin u Esplanadi i Opera na najvišem katu ondašnjeg hotela Intercontinental, koji se već dugo zove Westin. Najbolje se jelo u nacionalnim restoranima u sjevernim dijelovima grada i u neobično brojnim ribljim restoranima, koji su držali fenomenalnu svježu robu.
Michelin se nigdje nije ni spominjao, većina Zagrepčana nije ni čula za sushi, a nije postojao, što se danas čini nezamislivo, čak ni McDonald’s (prvi McDonald’s u bivšoj državi otvoren je u Beogradu). No, zato je Zagreb, što iz današnje perspektive djeluje neobično, imao čitav niz internacionalnih restorana, što u državnom, što u privatnom vlasništvu. Svi su nestali do početka ili sredine devedesetih. Evo najvažnijih.
Phoenix je bio prvi kineski restoran u Hrvatskoj. Pokrenuo ga je albanski poduzetnik Vebi Velija. Kineski Phoenix bio je izrazito luksuzan restoran, s jako visokim cijenama, za ono vrijeme neobično opsežnom vinskom listom i vrlo dugim radnim vremenom. Zanimljivo je, također, da je Phoenix bio prvi restoran u Zagrebu koji je uveo dostavu.
Kad mu se učinilo da se kineski Phoenix istrošio, gospodin Velija isti je podrum pretvorio u argentinski restoran, u kojem smo probali prve empanade i u kojem smo se učili raznim rezovima steakova.
U podrumu u Palmotićevoj kušali smo, pak, prvu paellu u životu. Altamira je držala još najmanje desetak tipičnih španjolskih jela, ali je bila najpoznatija po tartar bifteku koji se, naravno, miješao za stolom.
Restoran čuvenog vaterpolista Ronalda Lopatnyja bio je pompozan, loše vođen, s neprijateljskom poslugom i vrlo prosječnom, katkad baš slabom hranom. Jedan ramstek koji smo ondje pokušali pojesti, i danas nakon tridesetak godina nikako da siđe s liste najgorih komada mesa koje smo ikada probali. No, kako je talijanska hrana uvijek i svugdje iznimno popularna, LR je preživio rat, te se, kao pra pop up, negdje 2001.godine pojavio na terasi kina Tuškanac, gdje je danas Papas. Na Tuškancu je hrana bila mnogo bolja.
U prostoru u kojem danas radi Radio 101 bila je smještena Hungaria, gostionica u kojoj su se kuhali gulaši, paprikaši i slatkovodne ribe. Nismo bili osobiti fanovi.
U prizemlju velike stambeno poslovne zgrade u Nehajskoj, mogao se naručiti sasvim korektan boršč, ali, što je mnogo važnije, i blini s pravim kavijarom. Neva je, ne računajući Esplanadu i Intercontinental, bila jedino mjesto u Zagrebu koje je redovito držalo kavijar.
Drina je bila jedna od najpopularnijih gostionica u centru Zagreba. Imala je vrlo dobru janjetinu, no ostala nam je u sjećanju prije svega po izvrsnim, slasnim dolmama. Naš je favorit bila sogan dolma.
U ovom smo podrumi na Zelenom valu blizu Umjetničkog paviljona probali prvi restoranski tavče gravče. No, osim makedonskih specijaliteta, Tomislav je imao i opsežni listu bifteka sa svim zamislivim umacima, koji su znali biti prilično dobri. Restoran se pokušao obnoviti prije šest ili sedam godina, ali je ubrzo propao.
Krajem osamdesetih u Zagreb je došla gospođa Chen, jedna od najvažnijih restoranskih poduzetnica u Hrvatskoj. Prva Asia, otvorena u zgradi gdje je danas jedan prosječni hotel, bila je ozbiljno luksuzna i gastronomski prilično vrijedna.
