Sada je postalo službeno. Hrvatsku je u prvoj polovici srpnja ove godine posjetilo 165 tisuća turista manje nego lani. Što je prilično katastrofalno. Turističke će vlasti taj očigledni debakl pokušati pokriti ukupnim statistikama, koje su još uvijek bolje nego prošle godine, no one su bolje zbog sjajne predsezone. Jedan od razloga srpanjskog pada svakako je Svjetsko prvenstvo u nogometu, koje je, kako smo već bili napisali, preusmjerilo brojne goste i njihove ljetne proračune prema Rusiji.
Drugi razlog, kako u Slobodnoj Dalmaciji upozorava jedan do vodećih hrvatskih touroperatora, Selimir Ognjenović, jest u konsolidaciji i jačanju drugih mediteranskih tržišta poput Turske, Egipta, Grčke i Španjolske koji se nakon nekoliko godina stagnacije vraćaju s velikim ambicijama. Glavni je razlog, međutim, u potpuno pogrešnom konceptu hrvatske turističke industrije. Hrvatski je turizam unatrag zadnjih pet godina zabilježio dramatičan rast, ali nije postigao kvalitativan razvoj. Naprotiv, hrvatski se turizam počeo svoditi na invazivni porast broja hotela i turističkih naselja s lažne četiri zvjezdice, koji ne zadovoljavaju potrebe ni jednog zahtjevnijeg gosta.
Hrvatski je turizam svojim groznim hotelima, još gorim all inclusive resortima, smrznutom generičkom hranom i ultrajeftinim, mahom uvoznim vinima bez identiteta, počeo dramatično sličiti baš na masovni egipatski, turski, grčki ili španjolski turizam. Što je, naravno, najgore što se hrvatskom turizmu uopće moglo dogoditi.
Hrvatska se kao mala zemlja s relativno visokim troškovima, ne može natjecati s masovnim turističkim destinacijama. Koliko god da su hrvatske turističke korporacije zaradile u zadnjih nekoliko godina (a lani je turistička industrija radila s izvrsnom maržom od 15 posto) one ne mogu biti dugoročno konkurentne sličnim takvim korporacijama drugdje na Mediteranu. To je naprosto pitanje velikih brojeva: mi smo mali pa imamo veće troškove, oni su veći pa mogu smanjivati troškove. Stoga hrvatski turizam mora inzistirati na autentičnosti, udobnosti, ekskluzivnosti, individualnosti, pravoj gastronomiji i lokalnim vinima.
Hrvatski turizam, želi li ostati trajno konkurentan, mora podići razinu kvalitete daleko iznad masovnog turizma mediteranskih zemalja koje su puno veće od naše. To je logika koju u Hrvatskoj zasad razumiju jedino Jadranka i Maistra, dok joj se donekle, ali samo donekle, počeo približavati Valamar. Sve druge hrvatske turističke tvrtke samo su kopije masovnog neidentitetskog turizma koji privlači goste bez novca, i koji dugoročno unazađuje lokalnu ugostiteljsku, prehrambenu i vinsku industriju. Ili, kako nam je to u listopadu sažeto bio rekao Tulio Fernetich, vlasnik odličnog boutique hotela San Rocco: “Svaki all inclusive resort u Istri pucanj je u istarsku gastronomiju.”
Jasno je da svaka turistička zemlja mora raspolagati širokim lancem hotelske ponude koja uključuje i loše masovne hotele i odmarališta, što je najčešće jedini ispravni naziv za all inclusive resorte. No, male zemlje poput Hrvatske mogu postati dugoročno atraktivne destinacije jedino naglaskom na visoki turizam i na autentične, identitetske sadržaje. Ili, pak, naglaskom na globalne atrakcije, poput Zrća i Ultre. Vrijeme velikih dosadnih hotela s lošim sobama, groznom hranom i nepažljivom uslugom na kakvim se baziraju visoki profiti Plave Lagune, Liburnije i Valamara davno je prošlo, samo što njihovi vlasnici još nisu shvatili da gostima neće moći zauvijek prodavati smeće jer se još vesele excell tablicama iz proteklih godina.
Više od 150 tisuća gostiju koji ovog srpnja nisu došli u Hrvatsku, pad cijena u neambicioznim destinacijama poput Opatije i kriza bookinga apartmane niže kvalitete, pouzdan su znak da masovni industrijski turizam u Hrvatskoj propada, te da Hrvatska, dok je još uvijek u svjetskom trendu, mora početi raditi na novoj, puno kompleksnijoj vrsti turističkog proizvoda, koju će među ostalim legitimirati bar desetak hotela vodećih svjetskih lanaca poput Four Seasonsa, Carltona ili Mandarin Orientala razasutih po cijeloj obali.
Nismo, nažalost, sigurni razumiju li vlasnici velikih hrvatskih hotelskih korporacija o čemu se ovdje uopće radi, ili i dalje misle da će zarađivati novac tako da kosovsko crno vino od jednog eura podvaljuju strancima kao istarsko crno vino, i tako da goste smještaju u izbice koje jedva zadovoljavaju hostelske a kamoli hotelske kriterije. Još smo manje sigurni u to da turističke vlasti u Hrvatskoj posjeduju barem minimalnu ideju o poželjnim pravcima razvoja hrvatskog turizma.
