Prije šest godina u Barceloni smo gledali Superkup Barcelone i Reala. Barca je pobijedila 3 2, cijeli je stadion pjevao katalonsku himnu (najavljujući neizbježnu secesiju), a Jose Mourinho fizički je napao Pepa Guardiolu. Utakmica je počela u ponoć i završila oko dva ujutro. Kako u dva nismo mogli pronaći taksi, prošetali smo od Camp Noua do našeg hotela kraj Plaza Catalunye. Barcelona je miran i siguran grad i iza dva ujutro.U tih sat vremena hoda prošli smo kraj bar pedesetak otvorenih barova, gdje se pilo, slavilo i komentirali utakmicu.
Dinamovi navijači, koji su došli na prilično grozno odigranu večerašnju utakmicu protiv Manchester Cityja, nisu se, nažalost, imali gdje napiti. Jednom davno, dok je Dinamo igrao u lošijoj europskoj konkurenciji (maksimalno Kup UEFE), sve velike ulice, koje su vodile od Maksimira prema gradu, bile su prepune kafića i restorana posvećenih maksimirskom klubu i njegovim navijačima. U Maksimirskoj je, uz niz kafića, radilo bar pet gostionica s više od stotinjak mjesta (od Sporta do Dva goluba ) gdje su tužni navijači, u večerima rezultatski tragičnim poput današnje, u zboru pjevali “Oj Dinamo, ne buš prvi.”
U Zvonimirovoj su postojale četiri navijačke gostione, dok je barem desetak kafića između Petrove, Maksimirske i Kvatrića živjelo od nogometnih navijača. Dinamo je ove godine napokon vratio kulturu masovnog navijanja, ali infrastruktura za posjetitelje utakmica još ne postoji. Unatrag više od dva desetljeća odlasci na utakmice povezani su sa sukobima s policijom i međusobnim navijačkim nasiljem.
Prirodna navika proslave pobjeda i zapijanja poslije poraza u Zagrebu je već davno ustuknula pred potencijalnim tučnjavama ( premda u Maksimirskoj ima par kafića gdje se u nenasilnoj atmosferi gledaju utakmice). Večeras se, u svakom slučaju, tužni Dinamovi navijači nisu imali gdje zapiti, prije dolaska u strogi centar grada. Zaista je šteta što su Maksimirska, Zvonimirova i Petrova, ulice koje povezuju Dinamov stadion i centar Zagreba, postala groblje gostionica i kafića.
