Azienda del Tartufo – Sella, Hütterott and C. Levade. Tako se zvala prva istarska firma za istraživanje, vađenje i izvoz tartufa. U Livadama ju je 1933. osnovala baronesa Barbara Hüttertott s partnerima, direktorom rovinjskog instituta za biologiju mora Massimom Sellom i Puležanom Pietrom Giovannelijem. Tako počinje izvrsna povijesna priča o začecima tartufarskog biznisa u Istri koju je u Glasu Istre objavio Robert Buršić.
Istra je jedino područje osim Pijemonta na kojem raste najcjenjeniji tartuf, bijeli tuber magnatum pico. Ove godine, u sezoni koja nije bila povoljna za tartufe, cijene prvoklasnih primjeraka dosežu 5000 eura po kilogramu, trofejnih i do 10 tisuća eura. Tartufarstvo je danas ozbiljan biznis u Istri. No prije samo nekoliko desetljeća, kad su bijeli tartufi već bili svjetski poznata delikatesa, nitko u Istri nije obraćao pažnju na njih. Dok se nije pojavila barunica Hütterott.
Barunica, nasljednica baruna Johana Georga Hütterotta, velikog tršćanskog biznismena, čovjeka koji je Austrougarsku poslovno povezao s Japanom i značajan biznis fokusirao u Rovinju gdje je htio razvijati luksuzni turizam, živjela je na otoku Sv. Andrija kraj Rovinja. Obožavala je Istru, jedrenje (u Rovinju je osnovala jedriličarsku udrugu) i prirodu.
Početkom 20. stoljeća Istrijani uglavnom nisu znali što su bijeli tartufi. Znali su da njihove svinje u nekim krajevima, posebno u Motovunskoj šumi, kopaju i jedu “neke smrdljive krumpire.” Oni koji su putovali, najčešće u Trst, znali su da su bijeli tartufi jako vrijedni. No, kako ih nije bilo baš puno i nisu im bio privlačni, Istrijani nisu htjeli trošiti energiju na traženje i vađenje. Život na selu bio je dovoljno težak.
Kao biologa, Massimiliana Sellu tartufi su intrigirali. U razgovoru sa seljacima i istraživanjima po istarskim šumama identificirao je najvažnija nalazišta tartufa u dolini Mirne prema Livadama i u Motovunskoj šumi. Vrijeme je potvrdilo njegove procjene. Sella je zaključio da bijeli tartuf na tim područjima uspijeva zbog vrste tla, prisustva specifičnog drveća poput topola i vrba i kontinentalne klime. Štoviše, tvrdio je da bi se melioracijom omogućio uzgoj tartufa kao novi izvor novca za lokalno stanovništvo.
Kad je Sella upoznao barunicu Hütterott, ona se bavila poljoprivredom i pokušavala od majke preuzeti i nastaviti očev biznis. Vodila je ribnjake kraj Rovinja i kamenolom, polako rasprodavala obiteljsku imovinu i uoči Drugoga svjetskog rata pokušavala obiteljsko imanje održati iznad površine. Zbog spašavanja radnika nakon nesreće u kamenolomu Rovinjani su je 1932. odlikovali za građanske zasluge.
Barunica Hütterott firmu za tartufe utemeljila s vizijom dugoročnog i ozbiljnog biznisa. Uspostavila je čvrsta pravila eksploatacije kako bi tartufarstvo ostalo održivo. Tartufari u Istri i danas rade po baruničinim pravilima. Kao direktorica organizirala je promocije istarskih tartufa u Rimu u suradnji s talijanskim Ministarstvom poljoprivrede i šumarstva. U Istru je dovodila talijanske tartufare, osmišljala reklamne kampanje i otvara tržišta za istarske bijele tartufe u Veneciji, Veroni, Bolonji, Genovi i Švicarskoj.
Osobno je nosila tartufe na sajmove i dostavljala ih restoranima, hotelima i uglednim kupcima. Baruničina ambicija bila je u Istri napraviti tartufarski biznis na najvišem nivou, onakav kakav su tada imali Francuzi. Njena vizija zgažena je na način tipičan za naše krajeve. Četiri godine nakon što je pokrenula tartufarstvo u Istri i afirmirala istarske bijele tartufe, lokalne vlasti su koncesiju na Motovunsku šumu dodijelile politički podobnijem poduzetniku Emiliju Facchiniju. Nekoliko godina kasnije počeo je Drugi svjetski rat, obitelji Hütterott prioritet je postalo preživljavanje. Rat je sa sestrom i majkom provela skromno živeći na otoku.
Nakon rata, 1. lipnja 1945. nova vlast proglasila ih je narodnim neprijateljima i konfiscirala im imovinu. Barunica i njena majka nestale su mjesec dana ranije. Navodno su ih uhapsili, opljačkali imanje i ubili. Više o tragičnoj sudbini barunice Hütterott, začetnice tartufarstva u Istri, pročitajte na portalu Glasa Istre.
Foto/ Istrapedia
