Danas smo zapravo planirali ručati u Basti na Jarunu, čiji je meni prepun salata optimalan za gradsku vrućinu. No u Basti se, nažalost, po danu ne može ni sjediti a kamoli jesti. Njihova terasa pretvorila se u veliki staklenik koji skuplja svjetloi vrućinu. Htjeli smo sjesti unutra, ali nas je ljubazno osoblje upozorilo da je u blagovaonici još toplije.
Pa smo završili u bistrou Jarun, pod čijim se plastičnim krovom i ceradama također teško diše, ali je bar nešto podnošljivije nego u Basti. Zagrebački ugostitelji, teško pogođeni koronom i potresom; ovog su ljeta odlučili da njihovi gosti moraju tolerirati vrućinu. U čitavom nizu lokala uključujući i neke fine dining restorane, klimatizacija naprosto ne radi, bez ikakvog razumnog objašnjenja. No, mnogo je gore na terasama, gdje se zbog plastičnih krovova i velike količine stakla i pleksiglasa ( jer svi žele imati zimske vrtove) akumulira posve nepodnošljiva vrućina.
U splitskoj Štoriji vrućinu kontroliraju raspršivačima hladne vode, što se svojedobno rutinski radilo i u Zagrebu. Ove je godine, međutim, većina zagrebačkih terasa tijekom sunčanih dana naprosto neupotrebljiva. Raspršivači vode i veliki stropni ventilatori nameću se kao jedina rješenja. Svaki dodatni trošak restoranima trenutno teško pada. No, bolje je investirati u taj dodatni trošak nego gledati goste kako odlaze jer im je nesnošljivo vruće.