Prije otprilike dva tjedna Habibi je obavijestio javnost da u Savskoj ulici, na potezu između Zagrepčanke i Vjesnikova nebodera, otvara svoj drugi restoran. Drugi Habibi ozbiljno se pripremio za Svjetsko prvenstvo u nogometu. Podigao je terasu s tri golema suncobrana, dok je na rubovima terase istaknuo državne zastave.
Problem je jedino u tome, što restoran Habibi u Savskoj uopće ne radi. U ponedjeljak oko dva popodne svratili smo u Habibi, gdje nismo zatekli nikoga. Restoran je bio zaključan, terasa pusta, a na vratima restorana, odmah kraj istaknutog radnog vremena gdje jasno piše da su ponedjeljkom otvoreni do 22 sata, stajala je jedna poštanska obavijest o preuzimanju paketa.
Habibi u Savskoj, dakle, ne postoji, pa se ispričavamo što smo kao i neki drugi mediji pogrešno obavijestili čitatelje o otvaranju bliskoistočnog restorana blizu centra Zagreba.
Nakon što smo se uvjerili da je restoran Habibi u Savskoj zatvoren, prešli smo cestu i ušli u Habibijevu trgovinu u Savskoj, gdje smo ljubaznu prodavačicu pitali zašto restoran ne radi.
Na vrlo tečnom hrvatskom, gospođa je odgovorila kako je, eto, baš ona trebala raditi u restoranskoj kuhinji, ali nisu pronašli dovoljno radnika za dućan, pa su zatvorili restoran, pa se nadaju, kad jednom pronađu radnike, da bi se restoran mogao otvoriti, vjerojatno oko prvog kolovoza.
Ekipa iz Habibija otvorila je, dakle, svoj drugi restoran bez stalne postave zaposlenih, nego su kanili miksati ljude iz dućana s ljudima iz restoranske kuhinje, pa vidjeti je li to sve izvedivo. Kad su se uvjerili da nije, privremeno su zatvorili restoran a da o tome, naravno, nisu nikoga obavijestili.
Par tjedana ranije, nekoliko nam se puta dogodilo ništa nismo uspjeli kupiti u dućanu, jer je osoblje nakratko negdje bilo izašlo. Što dodatno govori u prilog Habibijevu profesionalizmu.
Zatim smo prije točno osam dana pokušali ručati u originalnom Habibijevu restoranu iznad Gajnica. Premda na webu piše da je originalni Habibi otvoren od 12 sati, restoran se doimao zatvoreno.
Na terasi je sjedila manja grupa vrlo mladih ljudi, koji su se doimali kao zaposlenici restorana. Ušli smo unutra i pitali jednog gospodina, koji je tek uređivao šank, jesu li otvoreni. Čovjek je odgovorio da jesu, i da možemo sjesti na terasu.
Nakon pet minuta jedan nam je energični mladi Arapin donio jelovnike, koji su, usput govoreći, gastronomski jako zanimljivi. Taj se gospodin unaprijed stao ispričavati da nam možda neće moći sve skuhati jer osoblje još nije došlo na posao, ali da će nam nešto svakako pripremiti.
Petnaest ili dvadeset minuta proučavali smo primamljivi jelovnik i glasno razmišljali možemo li barem naručiti buteljku vina dok kuhinja ne dođe u vozno stanje.
Dečki sa susjednog stola u međuvremenu su ušli u restoran, pa smo se ponadali da je servis spreman za početak rada. Nažalost energični chef, koji govori vrlo dobar engleski, pojavio se negdje petnaest do jedan, da nas obavijesti kako ni uz najbolju volju nije uspio osposobiti kuhinju jer nema s kim raditi pa se, eto, u Habibiju na Gajnicama zasad ne može ručati.
Chef se zaista iskreno ispričavao, pa nam ga je bilo žao. Što nije promijenilo naš dojam o cijelom projektu Habibi. Obožavamo arapske i druge bliskoistočne kuhinje i bili smo sretni kad se Habibijev dućan otvorio, o čemu smo, uostalom, iscrpno izvještavali.
Ali, ljudi koji stoje iza tog projekta očigledno su potpuni su amateri i poluprevaranti koji, prvo, nisu kadri otvoriti jedan restoran premda su javno rekli da su ga otvorili, koji, drugo, nisu kadri držati glavni restoran funkcionalnim, i koji, treće, nisu sposobni držati dućan otvorenim u njegovo javno oglašeno radno vrijeme. U Zagrebu, gradu prepunom amaterizama vezanih uz hranu, još nikad nismo naletjeli na tako jadni amaterizam.
