U dubokoj sjeni krize vlasti, hrvatskoj je javnosti promakla vijest koja, strateški gledajući, može najavljivati važnije događaje od pada ove ili one Vlade: Državni zavod za statistiku objavio je kako je u ožujku 2017. zabilježeno 11 posto manje turističkih noćenja (uz 0,5 više gostiju), nego u ožujku 2016. godine, pri čemu su osobito podbacili strani gosti. Dvoznamenkasti manjak noćenja u ožujku nije povezan sa gužvama na slovenskoj granici, jer je granica postala neprolazna u travnju.
Nekoliko dana ranije objavljena je još jedna važna vijest: u turistički rekordnoj 2016. godini agencije su u Hrvatsku dovele manje gostiju nego u 2015. godini, što ukazuje da se lanjski rekord bazirao na individualnim gostima, kao i na povećanom broju domaćih gostiju.
S obzirom na činjenicu da turizam čini skoro petinu hrvatskog BDP-a, informacije o dramatično manjem broju noćenja u ožujku ove godine (i o manjem broju agencijski organiziranih turističkih dolazaka u lanjskoj godini), zaista su od presudne važnosti za cijelu zemlju, za svakog hotelijera, svakog restoratera i za većinu vinara i proizvođača hrane, i za sve druge ljude čiji poslovi donekle ili u potpunosti zavise o turističkoj industriji.
Senzacionalni rezultati u Dubrovniku
Skoro istodobno s vijestima o manjem broju noćenja u ožujku pojavio se, međutim, i podatak o senzacionalnim turističkim rezultatima u Dubrovniku, gdje je u prva četiri mjeseca ove godine zabilježeno čak 28 posto više noćenja nego lani, s tim da je najviše stranaca došlo iz destinacija više kupovne moći: riječ je o Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama,
S jedne strane, dakle, imamo prve ozbiljnije naznake negativnih trendova na nacionalnoj turističkoj sceni, a s druge, pak, kontinuirano visoki rast najpoznatije hrvatske turističke destinacije. Naravno da je na temelju samo nekoliko podataka nemoguće izvlačiti bilo kakve definitivne zaključke. Čini se, ipak, da bi 2017. godina mogla biti jedna od odlučujućih za razvoj hrvatskog turizma.
Dubrovnik je uglavnom kompletan turistički proizvod. Cijeli svijet zna što je Dubrovnik, kako Dubrovnik izgleda i što se ondje može očekivati. I cijeli svijet želi vidjeti Dubrovnik, koji ima relativno izgrađenu infrastrukturu za suvremeni turizam. Sam Dubrovnik može se pohvaliti s više hotela s pet zvjezdica od jedne Istre, a novi se stalno grade. Dubrovački se turizam sada mora orijentirati prema dva nova cilja. Jedan je pronalazak održivog modela prihvaćanja tako velikog broja ljudi, a drugi jest pretvaranje sadašnjih hotela i restorana koji su uglavnom generičke naravi, u mjesta jako izraženog identiteta i bar donekle visoke gastronomije, što bi dubrovačkim gostima omogućilo ne samo jedinstveni doživljaj Grada, nego i bar donekle jedinstveni hotelski i gastronomski doživljaj . Za razliku od Dubrovnika, Hrvatska nije kompletan turistički proizvod. Hrvatska još nema univerzalno prepoznatljivi turistički identitet, osim prirodnih ljepota i fizičke sigurnosti za turiste (i Ultre u Splitu). Hrvatska na mnogim svojim važnim destinacijama ne posjeduje neophodnu infrastrukturu za ozbiljan turizam: Split, kao potencijalno najpropulzivnije naše turističko doredište, nema niti jedan dobar veći hotel osim Parka, te ima samo jedan zaista luksuzan mali hotel, Vestibul. Hvar još nema ni jedan vrhunski veliki hotel (gradnja Four Seasonsa tek treba početi), kao ni Brač. O južnijim otocima da ne govorimo.
Istarska hotelska infrastruktura, s iznimkom Rovinja, Kempinskog i nekoliko manjih privatnih hotela, de facto je zaostala u devedesetim godinama, Osim što Hrvatska očigledno nema dovoljno dobrih i atraktivnih hotela za goste s većim zahtjevima, hrvatski turizam ne posjeduje nikakvu širu gastronomsku privlačnost. Mi sada, naravno, možemo nabrojati desetak restorana na obali na koje vrijedi biti ponosan, i još trideset ili četrdeset solidnih. No, većina lokala prodaje smrznutu, konzerviranu ili industrijski predpripremljenu hranu, što današnje goste naprosto ne zanima, a često i vrijeđa. Slično je i s ponudom vina. Hrvatska nije iskoristila šansu da naša vina, koja zaista iz godine u godinu jesu sve bolja, nametne kao prepoznatljivu pojavu na globalnoj vinskoj karti, za što je velikim dijelom kriva država, čiji premijeri i ministri do danas nisu shvatili kako je vino esencijalni dio hrvatskog turističkog proizvoda. Naposljetku, povećanje PDV-a za restorane na 25 posto dodatno slabi potencijal hrvatske gastronomske i vinske industrije.
Svemu ovome moramo dodati prilično poraznu činjenicu da u Hrvatskoj naprosto nema dovoljno ljudi kvalificiranih za ozbiljno bavljenje hotelijerstvom i restoraterstvom. Naš ih obrazovni sustav nije kadar proizvesti, a hotelijeri i restorateri još se nisu organizirali kako bi sami financirali otvaranje kompetentnih obrazovnih institucija posvećenih hrani i vinu, ali i drugim segmentima turističkog biznisa.
Postoji, dakle i nažalost, vrlo mnogo preduvjeta koji neće privući strance da nam se vraćaju, i da kod kuće mobiliziraju svoje prijatelje za posjet Hrvatskoj. Istodobno, premalo je novih elemenata koji obogaćuju hrvatski turistički proizvod, i koji ga čine još masovnije privlačnim.
Najave za ovu sezonu prilično su dobre. I baš zato je ova godina iznimno važna, jer može pokazati kako bi golemom broju turista koji bi nas trebali posjetiti, moglo postati dosadno. Gosti, oni koji redovito putuju svijetom, iz godine u godinu sve su zahtjevniji. Ako Hrvatska ne povisi razinu svoje ukupne ponude, koja obuhvaća hotele, hranu, vino i evente (priroda i povijest se podrazumijevaju), naš turistički rast neće još osobito dugo trajati. Ili barem neće uključiti dovoljno gostiju koji žele i mogu puno trošiti.
