Tayko nije doslovno luksuzan: sobe nisu prevelike, vješalice u ormaru su plastične a najgore od svega, Tayko nema cjelodnevni room service nego u sobama posluga radi samo između 18 i 30 i 23 sata, jer je to radno vrijeme Taykova restorana Ola.
Izostanak room servicea ne bi bio toliko nezgodan da Taykove sobe imaju puni minibar. Ali nemaju, jer lokalno zakonodavstvo još nije dopustilo da se hotelski minibarovi napune: “Zbog pandemije smo morali isprazniti minibarove. Mislim da ćemo ih za par tjedana ponovno smjeti napuniti,” kaže jedna od recepcionerki.
Tayko, nadalje, nema bellboya, što znači da gosti sami nose prtljagu. Ni servis na recepciji, koliko god bio ljubazan, nije osobito efikasan. Recepcionerki smo rekli da nam treba rent a car računajući da će nam ona srediti auto. Gospođa nas je, međutim, hladno poslala u jednu rent a car tvrtku na željezničkom kolodvoru udaljenom petsto ili šesto metara od hotela, iako hotel reklamira uslugu organizacije rent a cara.
Usprkos svim ovim nedostacima, kojima treba dodati i činjenicu da kablovska televizija sadrži uglavnom lokalne kanale, Tayko ostavlja dojam autentičnog luksuza. Evo zašto.
Prvo, zgrada je spektakularna. Na hotelskoj web stranici piše da je 150 godina stara Taykova zgrada tek četvrta kuća u Španjolskoj, ne u Baskiji, nego u cijeloj Španjolskoj, izgrađena od betona. Javni prostori u Tayku, koji se sastoje od staklenih liftova, čeličnih konstrukcija, golih nežbukanih unutarnjih zidova i vitraža, s malim predvorjem u kojem je u subotu štimer sređivao pianino, atraktivno upozoravaju na tu povijesnu činjenicu.
Drugo, sobe su iznimno udobne, jastuci duboki i paperjasti, kreveti gotovo savršeni a ručnici debeli i meki; sve ovo ne uspijeva većini hrvatskih hotela s pet zvjezdica. Treće, balkoni s pogledom na petnaestak metara udaljenu rijeku, ali i niz spektakularnih zgrada starog i novog Bilbaa koje se vide iz sobe, fantastična su mjesta za promatranje jednog od arhitektonski i urbanistički najljepših zapadnoeuropskih gradova, čije su ulice pune do tri ujutro.
Četvrto, Taykove restorane Ola i Bodega potpisuje sam Martin Berasategui, čovjek koji je uz Juana Mari Arzaka izmislio modernu baskijsku kuhinju: Ola na prvom katu hotela ima Michelinovu zvjezdicu. Berasateguijev glavni restoran u Lasarteu blizu San Sebastiana već cijelu vječnost ima tri zvjezdice.
I peto, Tayko se nalazi usred kvarta Casco Viejo, a taj, stari Bilbao, čini mreža isprepletenih ulica i trgova s povijesno vrijednim zgradama i doslovno bezbroj kafića i restorana; predvečer vam se čini da svaka kuća ima barem jedan lokal u kojem se pije i jede.
Tayko, dakle, ujedinjuje vrijednu arhitekturu, lokaciju koja gostu omogućuje da sudjeluje u najzabavnijem, najenergičnijem dijelu gradskog života i visoku lokalnu gastronomiju. Utoliko Tayko uz sve svoje nedostatke zaista predstavlja šire dostupan turistički luksuz. Šire dostupan znači da smo jednu od najboljih soba, broj 502 na petom katu, s balkonom i fenomenalnim pogledima na rijeku i grad, plaćali oko 300 eura na noć. Lošije sobe mogu se dobiti već za 200 eura ili nešto manje.
Tayko gostima Bilbaa omogućuje prvorazredno turističko iskustvo i zato što je dobro povezan s glavnim gradskim turističkim atrakcijama. Bilbao nije tipičan turistički grad: u Bilbao se ne ide u shopping: trgovine su nezanimljive poput zagrebačkih, a lokalni El Corte Inglés najsiromašnija je od svih ekspozitura tog lanca robnih kuća koje smo dosad posjetili. U Bilbao se ne dolazi ni zbog restorana najvišeg ranga. Najbliži restoran s tri zvjezdice, fenomenalni Azurmendi, udaljen je tridesetak eura vožnje taksijem, u brdima na putu do aerodroma.
Stanovnike Bilbaa turisti jedva da zanimaju, jer osim u hotelima gotovo nitko ne govori barem donekle razumljiv engleski. Bilbao je financijski i kulturni centar jedne od najbogatijih španjolskih regija, i on živi svoj život mimo tipičnog globalnog turizma.
U Bilbao se dolazi zbog dva razloga. Jedan je Guggenheim. Guggenheim u Bilbau spada među najveličanstvenije i sadržajno najdinamičnije muzeje u Europi. Prošlog smo tjedna pogledali važnu izložbu klasika art bruta Jeana Dubuffeta, i hrabro koncipiranu zajedničku izložbu Georgesa Seurata i Richarda Serre, dvojice umjetnika koje povezuje jedino slično prezime.
Uz to, u Guggenheimu se trenutno može vidjeti najfascinantnija kolekcija povijesnih automobila koja obuhvaća čak i modele proizvedene u svega dva ili tri primjerka, poput prelijepog crvenog Delahayea iz 1937. godine i eksperimentalnog trkaćeg Firebirda, jednog od prvih auta s joystickom umjesto volana. Izložba Motion istražuje vezu dizajna automobila s umjetnošću i arhitekturom, pa su automobili postavljeni uz najvrjednije skulpture, slike i mobile Guggenheimove kolekcije. Guggenheim je Bilbao, grad od oko 350 tisuća stanovnika, učinio svjetski relevantnim kulturnim centrom.
Drugi razlog zbog kojeg vrijedi provesti tjedan ili dulje u Bilbau jest promatranje gradskog života i sudjelovanje u gradskom životu. Bilbao je iznimno dinamičan, energičan, veseo i vizualno preatraktivan, podjednako u starom dijelu grada, u novim stambenim zgradama, nevjerojatnim mostovima i brojnim parkovima. Prvi dan našeg drugog posjeta Bilbau, gradu koji nije baš velik, na ulicama smo proveli oko pet sati, i nijedne nam sekunde nije bilo dosadno.
Važno je spomenuti da niske cijene čine gradski život još ugodnijim: u prvom baru u koji smo ušli šest pintxosa (pintxosi su baskijski tapasi) i dvije lokalne IPA-e platili smo stotinjak kuna. Kad smo se, pak, vraćali iz Guggenheima u subotu popodne, osam pintxosa, šest čaša finog, jako svježeg txakolija i dvije boce vode platili smo samo 236 kuna. A pintxosi, osobito kroketi punjeni sipom, bili su i ukusni i zasitni.
Tayko, udaljen dvadesetak minuta hoda od Guggenheima, doima se kao da je fizički ili barem vizualno u samom središtu svega što Bilbao čini privlačnim. I stoga baskijski Tayko (postoji još jedan u Sevilli) zaista predstavlja primjer široko dostupnog turističkog luksuza.
