Prošlog smo tjedna večeru od sedam sljedova za dvoje, u jednom zagrebačkom fine dininig restoranu koji još nema Michelinovu zvjezdicu platili 2080 kuna. Ovog smo tjedna sedmoslijedni ručak u Angleu, restoranu s dvije zvjezdice u centru Barcelone, platili 255 eura, dakle oko 150 kuna manje. Katalonski bruto nacionalni dohodak po stanovniku iznosi oko 32 tisuće dolara, a hrvatski oko 16 tisuća dolara. Kako je onda moguće da restorani u Barceloni, barem dvostruko bogatijem gradu od Zagreba, imaju otprilike iste cijene kao u Zagrebu?
Hrana na tržnicama nije jeftinija nego kod nas. Kilogram živih velikih škampa na Boqueriji košta 49 eura, što je više nego kod nas, a prosječne kamenice dva do dva i pol eura, što je također skuplje nego u Hrvatskoj. Kilogram trešanja sada, izvan sezone, stoji između deset i dvadeset eura. Cijene sezonskog voća i povrća slične su našima. Radna snaga ne može biti jeftinija nego u Hrvatskoj, kao ni poslovni prostor u samom centru Barcelone. U čemu je onda vic?
Prvo, lokalno stanovništvo stalno jede u restoranima: publika je naprosto neusporedivo brojnija nego u Zagrebu, čak i sada kad nema previše turista, što znači da restorani mogu računati na konstantno visok cashflow. Drugo, sustav nabave bitno se razlikuje: restorani dobivaju hranu po cijenama manjim od onih na tržnici, u rangu kvalitete i svježine koju žele, dok kod nas restorani, da bi dobili dobru robu, često moraju kupovati svježu ribu ili škampe po gotovo istim cijenama kao na tržnicama. Treće, PDV na restorane i hotele stabilno je nizak i iznosi 10 posto, dok opći PDV iznosi 21 posto. Turističke zemlje naprosto moraju imati niži PDV na restorane, što mnogi u Hrvatskoj i dalje ne žele razumjeti.
Ovi faktori dovode do pomalo apsurdne činjenice da mnogi restorani u Barceloni imaju niže cijene nego restorani sličnog ranga u Zagrebu ili Istri. S tim da se restoranske cijene u Zagrebu i Istri uistinu ne mogu spuštati.
