Ovih se dana u svjetlu lošije turističke sezone, opravdano preispituje uloga Hrvatske turističke zajednice, državne agencije koja raspolaže golemim novcem kojim bi trebala promovirati hrvatski turizam. Doslovno golemim. Hrvatska turistička zajednica i ovoj godini ima proračun od oko 290 milijuna kuna,
Glavni izvori prihoda jesu boravišne pristojbe s oko 150 milijuna kuna, članarina s oko 63 milijuna kuna i državni proračun s 44 milijuna kuna. Nešto više od 14 milijuna kuna preneseno je iz lanjske godine. Što bi Hrvatska turistička zajednica trebala raditi s tim novcem? Uspješno promovirati Hrvatsku kao destinaciju, povećavati broj dolazaka u Hrvatsku, te servisirati marketinško prodajni sektor hrvatske turističke industrije adekvatnim alatima.
Što Hrvatska turistička zajednica zaista radi? Skoro ništa pametno i efikasno. Na razini globalnog brandinga, slogan Full of Life potpuno je besmislen i neprivlačan jer nema ni jedan identitetski element. A putnici danas u skoro svemu, od hrane do mode, traže identitet. Croatia Full of Life golemo je ništa.
Na razini promoviranja hrvatske gastronomije i vinske industrije, HTZ također ne radi ništa. Naslijeđen od Milanovićeve administracije, projekt dolaska Michelina u Hrvatsku jest iznimno važan, ali je nažalost kompromitiran politikantski podijeljenim preporukama (zvjezdice su posve nesporne) Izvan projekta Michelin, HTZ ova se vizija promocije hrvatske gastronomije svodi na onu strašnu zastarjelu koncepciju: poslat ćemo hrvatsku kuharsku reprezentaciju u New York ili Tokio, uz njih ćemo poslati i neku klapu, pa ćemo platiti par lokalnih medija da pišu o štruklama i pašticadi i o tome kako Hrvati lijepo pjevaju, pa će Amerikanci i Japanci pohrliti u Hrvatsku.
Naravno da neće. Hrvatska je kuhinja u svijetu, nažalost, posve anonimna, a HTZ svojim promotivnim praksama starim pedesetak godina samo baca javni novac u smeće.
Osim što nije kadra oblikovati hrvatski turistički branding niti globalno promovirati hrvatsku gastronomiju i vinsku industriju, Hrvatska turistička zajednica nije sposobna oblikovati ni mikrodestinacijske promotivno-prodajne politike. Osim Denisa Ivoševića u Istri i Martine Bienefeld u Zagrebu, niti jedan šef lokalnih turističkih zajednica ne može se pohvaliti ozbiljnim promotivnim rezultatima, a još manje novim i modernim turističkim proizvodima.
Predstavništva HTZ a u inozemstvu, koja katkad funkcioniraju kao uhljebistan (posao šefova predstavništava znaju dobiti ljudi bez ikakvog ozbiljnog iskustva u turizmu), problem su za sebe.
Kad je, pak, riječ o promociji i prodaji hrvatskih turističkih kapaciteta, ovogodišnji i lanjski mediokritetski rezultati govore i o stvarnom učinku Hrvatske turističke zajednice (premda bi bilo glupo optužiti samo HTZ za lošu sezonu).
Naposljetku, oni tragikomični Dani turizma, kada Ministarstvo turizma i HTZ dijele godišnje turističke nagrade, pokazuju da HTZ uglavnom nema pojma o poslu kojim se bavi, i da sustavno snižava ionako slabe turističke i restoranske kriterije u Hrvatskoj. Zadnja dva najbolja hrvatska restorana ,proglašena na Danima turizma bili su opatijska Villa Ariston i porečki Svet Nikola.
Jedan apsolutno grozan, a drugi prosječno dobar. Ako je to HTZ ova vizija izvrsnosti u hrvatskoj gastronomiji, nije neobično što većina naših gostiju, kao što je pokazalo jedno nedavno istraživanje, uopće ne povezuje Hrvatsku sa hranom.
HTZ je već godina jedan golemi skupi turistički Obrovac: zabluda, neznanje i prevara. Hrvatska turistička zajednica mora se temeljito redefinirati. Ili će zaista vrlo brzo doći vrijeme da se razmišlja o njenim ukidanju na nacionalnoj razini.
