U cijeloj dugoj proceduri izbora San Pellegrinova najboljeg mladog chefa godine nije sudjelovao ni jedan hrvatski kuhar. Što je velika šteta, zbog nekoliko razloga. Prvo, s obzirom na ono što smo prije desetak dan vidjeli u Milanu, prilično smo sigurni da bi nekoliko hrvatskih chefova, uz dobre mentore i sustavno lobiranje, moglo dostojno sudjelovati u finalnom spektaklu San Pellegrinova izbora.
To prije svega vrijedi za Filipa Horvata i Matiju Bogdana, koji bi uz zaista vrhunske mentore poput Jeffreya Velle ili Rudolfa Štefana, imali sasvim dobre šanse. Bruno Vokal, Bernard Korak pa i Deni Srdoč također bi mogli pokušati doći do finala.
Drugo, sudjelovanje u jednom takvom izboru znači ulazak u globalnu mrežu visoke gastronomije, što je hrvatskim chefovima i hrvatskoj restoranskoj industriji upravo neophodno. Treće, uspostavljanje osobnih kontakata sa zaista velikim svjetskim chefovima, poput Virgilia Martineza, Dominique Crenn ili Margarite Fores od neprocjenjive je važnosti za mlade kuhare.
Četvrto, Hrvatskoj kao turističkoj monokulturi u strateškom je interesu da bude zastupljena na natjecanjima poput San Pellegrinova. I peto, onaj mladi hrvatski chef koji se eventualno plasira na finalnu smotru, širit će znanja koja je prikupio tijekom natjecanja,kad se vrati na posao u Hrvatsku. A hrvatskoj restoranskoj industriji najviše nedostaje baš znanje.
Ovdje, naravno, treba reći da San Pellegrinov izbor drži Hrvatsku u krivoj grupi zemalja, skupa s Poljskom i drugim istočnoeuropskim drżavama, s kojima Hrvatska, gastronomski gledajući, nema ništa. Stoga bi bilo korisno početi raspravljati o tome da se Hrvatsku prebaci u mediteransku skupinu. U svakom slučaju, nadamo se da će Hrvatska na idućem San Pellegrinovu izboru za najboljeg mladog chefa na svijetu imati svog predstavnika.
