Graševina je uvjerljivo najrasprostranjenije vinsko grožđe u Hrvatskoj. Graševina može davati vina u skoro svim stilovima, od mladih i svježih, preko odležanih, pa maceriranih, pa raznolikih predikatnih, sve do vrlo botritičnih vina koja se mogu uspoređivati s najboljim slatkim vinima na svijetu.
Graševina, premda srednjoeuropska, tretira se kao hrvatska autohtona sorta. U najvažnijoj svjetskoj knjizi o vinskim sortama, The Wine Grapes Jancis Robinson, ime graševina, koje je isključivo hrvatsko, navodi se ispred laškog rizlinga, welschrieslinga i drugih sinonima za graševinu. Usprkos svemu tome, tržišni položaj graševine nije sjajan. U rangu vrhunskih vina, ona u trgovinama uglavnom košta deset do 25 kuna manje od vrhunskih malvazija. U rangu kvalitetnih, supermarket vina, graševina opet košta desetak kuna manje od malvazija. Na vinskim listama većine modernijih restorana, malvazija žestoko tuče graševinu.
Naposljetku, graševina se sve češće, u raznim diskontnim dućanima ali i u konvencionalnim supermarketima, prodaje u bescjenje: tu mislimo na one velike formate od nekoliko litara koji koštaju dvadesetak kuna ili manje. Nešto tih prejeftinih graševina dolazi s Kosova, a nešto nažalost i iz Hrvatske, jer pojedini hrvatski vinari pogrešno misle da će bitku za graševinu dobiti stalnim rušenjem cijena. Graševini očigledno treba obnoviti ugled i poželjnost.
Masterclass Brda Home of Rebula koji se ovih dana održava u Goriškim Brdima, primjer je artikuliranog i efikasnog promoviranja autohtone sorte. Premda rebule u Goriškim brdima ima tek 380 hektara, plus još ponešto s talijanske strane granice u Colliu, vinari iz Brda uspjeli su od masterclassa rebule napraviti globalno relevantan događaj na kojem redovito prisustvuju neki od vodećih svjetskih vinskih novinara, pisaca i sommeliera, a ove godine i američka filmska ekipa koja za Netflix snima dokumentarac o slovenskim vinima. Na Masterclassu se, dakle, vrlo temeljito govori o značajkama sorte, o njenom tržišnom potencijalu, o različitim stilovima kao i o terroiru i o geologiji.
Proizvod je potpuno precizno definiran, što je podcrtano rezultatima znanstvenih istraživanja, i što je jasno prezentirano nazočnima, u ambijentu koji, kako smo već više puta napisali za radionice u Vili Vipolže kraj slovensko-talijanske granice, više podsjeća na akademski nego na tipično vinski događaj. Tako se vinu daje dignitet, ali i povijesni, ampelografski, enološki i tržišni kontekst s pogledom na budućnost, što se onda u idućih godinu dana, od jednog do drugog Masterclassa, pronosi cijelim vinskim svijetom.
Graševini treba upravo to, ali ne samo na međunarodnoj nego prvo i možda još više, na nacionalnoj razini. Graševini treba novi dignitet, i graševinu treba promovirati u jednu od najvrjednijih hrvatskih sorti, koja daje niz najboljih hrvatskih vina, koja moraju činiti značajan dio hrvatske turističke ponude i hrvatske gastronomije. Međutim, da bi graševina vratila prestižan status koji zaslužuje, sam se proizvod mora mijenjati-
U posljednjih deset godina u Brdima je udio stolne rebule u ukupnoj proizvodnji pao na vrlo mali postotak, dok se udio rebule u bocama od litre spustio s 23 na samo 1,5 posto. S druge strane, dramatično je porasla količina rebule s oznakom kvalitetnih ili vrhunskih vina. Kod nas, nažalost, brojni veliki proizvođači i dalje pune graševinu u one grozne boce od litre, uz izgovor da se te boce odlično prodaju. Naravno da se prodaju ako ih toliko puno plasirate na tržište po niskoj cijeni.
Posve je razvidno da bi se graševine ambicioznijih proizvođača morala puniti isključivo u buteljke, ili u bag-in -box pakovanja idealna za razne masovke, ali i za mobiliziranje mlađih potrošača. Sva druga pakovanja, a osobito boce od litre ili plastični demižoni od nekoliko litara, svode graševinu na trećerazrednu diskontnu robu.
Drugo, sami proizvođači moraju dignuti ljestvicu i zaista pokušati napraviti najbolju moguću graševinu, u različitim stilovima, a ne najveće količine graševine. Treće, slavonski vinari moraju početi aktivno raditi s ozbiljnim kuharima i upmarket hotelskim kućama, kako bi graševinu integrirali u restoransku i hotelsku industriju.
Jasno je da se ova dva procesa, izgradnja novog imidža graševine i promjene u samim vinarijama, moraju odvijati simultano. I jasno je da ti procesi moraju krenuti što prije. Za početak, bilo bi dobro da slavonski vinari pogledaju kako slovenski vinari rebulu promoviraju u prestižnu međunarodnu sortu.
