Zagreb je ugodno popunjen turistima. Ne prepun, ali ugodno popunjen. A turisti moraju jesti u restoranima. Budući da i mi redovito jedemo u restoranima, svakodnevno gledamo i slušamo komunikaciju stranih gostiju sa zagrebačkim restoranskim konobarima. Ta je komunikacija laka i precizna.
Danas su dva konobara u Korčuli na vrlo čistom, gotovo školskom engleskom, strancima objašnjavala jelovnik. Prekjučer se Vinodolova hostesa na brzom, lakom govornom engleskom dogovarala sa strancima oko toga hoće li sjediti vani ili u blagovaonici, gdje je hladnije zbog klime. Sinoć je malobrojno Navovo osoblje superiornim engleskim razgovaralo sa Singapurcima i Japancima.
Vrlo dobro znanje engleskog ne podrazumijeva se samo u Esplanadinim restoranima, nego i u Noelu, Carpacciu, Theatriumu, oba Mana, kao i u nekim burger barovima i pizzerijama, ali i u mnogim kafićima. Na moru su, pak, voditelji, sommelieri i konobari često multilingualni.
Kako to izgleda u inozemstvu? U neturističkom Bilbau i u vrlo turističkom San Sebastianu engleski se ne govori nigdje osim u Michelinovim restoranima, i u boljim hotelima, ali i ti engleski govornici imaju dosta neugodne probleme sa izgovorom tako da ih gosti gotovo ništa ne razumiju. U Parizu, ne računajući vrhunske hotele, luksuzne dućane i restorane s dvije ili tri zvjezdice, engleski je limitiran na neke donekle razumljive, ali neobične jezične konstrukcije. U sjevernoj Italiji, osim Venecije gdje svi govore engleski, engleski je također mjesto čestih izgubljenosti u prijevodu. Usprkos svim ogromnim problemima hrvatske restoranske industrije s manjkom radne snage, hrvatski su konobari kad je riječ o stranim jezicima neusporedivo profesionalniji od mnogih europskih konobara.
