Lanjska je godina za hrvatsku vinsku industriju bila uvjerljivo najteža u ovom stoljeću. U travnju 2020. izgledalo je da sve propada. Jedan veoma komercijalan vinar tih nam je dana kazao kako je upravo na devet posto lanjske realizacije, što znači da je de facto ostao bez prihoda.
[adsense_content_v2]
Drugi, još komercijalniji, nije znao kako da pronađe dva milijuna kuna za boce za punjenje vina iz berbe 2019, o plaćanju radnika za zelenu berbu da ne govorimo. Treći, izvrstan poznavatelj vinske scene, u svibnju je procjenjivao kako će barem tridesetak posto njegovih kolega bankrotirati prije kraja godine.
Srećom, katastrofa se nije dogodila, čemu je pomogla prekratka ali dobra turistička sezona, kao i povećana prodaja vina u supermarketima. Za ovaj smo Vinski izvještaj, u cijelosti posvećen krizi , razgovarali s više od dvadeset vinara i distributera. S nekima od njih objavljujemo opsežne intervjue.
Svim vinarima postavili smo nekoliko zajedničkih osnovnih pitanja: kako se kriza manifestirala na njihovu prodaju, u kojim su prodajnim kanalima plasirali najviše vina, kojim su se mjerama borili protiv krize, je li izvoz trajna opcija za hrvatsko vinarstvo i kako da domaća vinska proizvodnja postane dugoročno profitabilna.
Pitali smo ih također imaju li medalje na velikim svjetskim natjecanjima bitan utjecaj na prodaju njihovih vina. Ovo je važno zato što su u kriznoj godini hrvatske vinarije osvojile dosad najveći broj važnih svjetskih priznanja.
Hrvatska su se vina, dakle, našla između borbe za opstanak i internacionalnog trijumfa. Kroz odgovore koje smo dobili, kristalizirala su se tri približno jasna modela sukobljavanja s krizom, od kojih nas je barem jedan iznenadio. Riječ je o razvojnom modelu, koji nismo očekivali.
Uz tri glavna modela važno je istaknuti još dva fenomena koji su obilježili proteklu vinsku godinu. Radi se o rastu prodaje vina u supermarketima, što je posebno koristilo velikim vinarijama ali i nekim manjima, i o masovnom otvaranju web shopova prema kojima su sve do lani hrvatski vinari i distributeri bili prilično skeptični.
Prvi model suočavanja s krizom 2020. možemo nazvati razvojnim. U epidemijskoj su godini pojedini važni hrvatski vinari , poput obitelji Tomac, Frane Miloša ili Klaudia Tomaza, izgradili, odnosno počeli graditi nove vinarije. Redom je riječ o investicijama većima od deset mlijuna kuna, sufinanciranima Vinskom omotnicom.
Ipak, zaista je trebalo imati hrabrosti i samopouzdanja ući u tako velike investicije u godini koju je obilježio drastičan pad prodaje. Drugi model može se nazvati konzervativnim: riječ je o čuvanju rezervi dok se stanje na tržištu ne poboljša. Mnogi su “konzervativni “ vinari obustavili veći dio investicija i smanjili neesencijalne troškove čekajući bolju godinu.
Treći je model posve restriktivan. Taj se model odnosi na velike vinarije koje moraju isplaćivati puno plaća i imaju druge značajne fiksne troškove. Te su vinarije rezale baš sve što se uopće moglo rezati da bi preživjele godinu. Mnoge su se dodatno zaduživale, iako se o tome javno ne govori.
Poseban problem unutar trećeg modela čine manje slavonske vinarije, koje nisu imale masovniji pristup supermarketskim policama. U Slavoniji nije bilo turista, HoReCa nije radila, tako da su im ostale goleme zalihe. Slavonsko je vinarstvo trenutno najugroženije u Hrvatskoj.
Ako se uskoro ne otvore restorani i kafići, i ako turistička sezona ne počne oko Uskrsa, 2021. će biti još jedna iznimno komplicirana godina za hrvatsku vinsku industriju.
