U nedjelju oko tri popodne zatekli smo se na Malom Lošinju, pa smo sjeli na terasu lokala koji se zove Gastro pub Deveron. Deveron je smješten na samoj rivi, prekoputa brodova koji se iznajmljuju za jednodnevne izlete ili za fishing trips, najprimitivniji oblik turističke ponude u Hrvatskoj i drugdje po svijetu. Deveronova terasa jedna je od mnogih bezličnih na lošinjskoj rivi, a zvučnike dijeli s nekom susjednom konobom, koja nas je preglasno maltretirala najgorim primjerima domaće zabavne glazbe.
Deveronov je jelovnik dosadan i konvencionalan: hrpa pizza, nešto sendviča i wrapova, desetak rutinskih tjestenina, pa još par bifteka uključujući i onu zloglasnu varijantu s tartufatom. Duboko smo uvjereni da bi svaki kuhar koji drži do sebe morao odbiti pripremati jela s tartufatom, jer tartufata nije ništa drugo nego vegeta svijeta plemenitih gljiva. Pa ako već napišete na meni da kuhate tijesto i steakove s tartufatom, možete isto tako napisati da kuhate punjene paprike s Fantom za punjene paprike.
U taj i takav Deveron, koji se prije par godina bio brendirao kao gastropub premda nismo zapazili ozbiljan izbor piva kao ni bilo kakve stvarne gastronomske ambicije, u nedjelju popodne sjeli smo da bi se odmorili od trajekta, pa od sat vožnje poslije trajekta do Lošinja, pa od traženja parkinga u gradu…u svakom slučaju, sjeli smo u Deveron i zato što nam se činio najprihvatljivijom opcijom u moru groznih lokala na lošinjskoj rivi (s iznimkom jednog specijaliziranog za specifične vrste kave, koji je toliko dobar da bi se mogao otvoriti u najstrožem centru Zagreba).
I u tom nas je Deveronu dočekao konobar koji je savršeno znao svoj posao, što nismo očekivali. Taj mladi plavokosi čovjek prvo nam je rekao da sjednemo gdje god želimo neovisno od toga hoćemo li jesti, pa smo zauzeli veći stol s pogledom na more. Naš je novi omiljeni konobar zatim provjerio godišta vina za koja smo bili zainteresirani, pa je vrlo brzo donio jedno iz 2017.godine, jer smo tražili što svježiju berbu.
Pa je u idućih 45 minuta stalno trčao od ulaza u restoran do petnaestak metara udaljenog našeg stola, kako bi nam dotočio vino. U većini istarskih konoba osoblje se smatra previše superiornim a bi vam uopće pokušalo natočiti vino nakon što otvore buteljku. Čak ni snack koji smo naručili, nešto pršuta i sira, nije bio posve loš.
Deveron je zahvaljujući svom mladom i ultraprofesionalnom konobaru prerastao iz krčme na rivi u respektabilni lokal, kojem ćemo se i ubuduće vraćati. Da je konobar bio namršten, spor i nezainteresiran, nikad nam ne bi palo napamet da se vratimo u Deveron, jer su Lošinj, Kvarner i veći dio hrvatske obale prepuni takvih banalnih i bazičnih gostionica koje se ničim ne razlikuju. No, vrhunska usluga u kakvoj smo jučer uživali u Deveronu, jedan je od onih razlikovnih faktora zbog kojih neke restorane volite a neke ne volite premda, kulinarski govoreći, pripadaju istom rangu.
Osim što svjedoči o esencijalnoj važnosti dobro obavljenog konobarskog posla, situacija u lošinjskom Deveronu važna je za cijeli otok, gdje s jedne strane imamo vrhunski turizam u uvali Čikat i nekim drugim lošinjskim hotelima, dok s. druge strane centar tog lijepog, malog kapetanskog grada nalikuje na turističku scenu iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Profesionalni konobar iz Deverona mogao bi funkcionirati kao poveznica ta dva jako odvojena svijeta.
