Steven Spurrier bio je ekscentrik. Prvi smo ga put vidjeli na londonskom Vinskom velesajmu u proljeće 2006. godine. Radilo se o business to business događaju, bez šire publike, pa je prostor među paviljonima velikih svjetskih vinarija bio relativno nepopunjen. Spurrier je ušetao na londonski Vinski velesajam odjeven u svoje uobičajeno svjetlobež ljetno odijelo sa svilenom maramicom u džepu sakoa, i počeo šetati od štanda do štanda. Pratili smo ga par štandova, i gledali kako ljubazno odbijao pozive izlagača da im se pridruži. Pomirisao bi i kušao vino, i krenuo dalje. Potpuno sam.
U ono je vrijeme Steven Spurrier bio jedna do najutjecajnijih osoba globalne vinske industrije , no uspijevao je ostati sam, na sajmu na kojem su se bili okupili ne menadžeri , prodavači i enolozi, nego baš vlasnici mnogih najuglednijih vinarija na svijetu.
Spurriera smo upoznali pet ili šest godina kasnije. Agrokorovi direktori, koji su Spurriera, skupa s Tonyjem Hodgesom Ozom Clarkeom, bili angažirali kao konzultanta za izvoz beljskih i Laguninih vina, zamolili su nas da ga provedemo kroz najbolja hrvatska vina, među kojima nije smjelo biti Agrokorovih; za razliku od masovne percepcije, Ivica Todorić zaista je želio unaprijediti cijelu hrvatsku vinsku industriju, a ne samo svoje vinarije.
I tako smo proveli noć u Baltazaru, u društvu desetak važnih domaćih vina, uključujući Buru, Stagnum, Meneghetti Red, Medvid Bod, Santa Luciju i Toljev Dingač. Spurrier se opet ponašao prilično ekscentrično. Umjesto da bilo što jede, u svoj je notes ispisivao doslovno desetke stranica bilješki o vinima. Samo je Tomčeva Amfora Rizling zaradila dvadesetak stranica detaljnih opisa. Kasnije nam je rekao da je to jedan od najimpresivnijih rizlinga izvan Njemačke koje je uopće probao.
No, Spurrierov apsolutni favorit bio je Burin Dingač iz 2005. godine, koji je proglasio velikim svjetskim crnim vinom. Poslije večere u Baltazaru Spurriera smo povremeno viđali u Poreču i u Baranji, u posjetu Agrokorovim vinarijama. Njegov je utjecaj na hrvatsku vinsku scenu bio puno veći od pokušaja promoviranja naših vina u britanskom medijskom prostoru. Spurrier je u Baranji, primjerice, oblikovao fresh and clean stilizaciju graševine, koja je danas tipična za skoro sve hrvatske uspješne graševine; inzistirao je na čistim primarnim aromama i naglašenoj svježini.
Kad je, pak, riječ o crnim vinima, Spurrier je stalno tražio da se smanji razina alkohola i da se volatilne kiseline drže pod najstrožom kontrolom. Spurrier nije bio protivnik visokoalkoholnih ni ekspresivnih vina. Ali je smatrao da hrvatska vinska industrija u ono vrijeme nije bila dosegla dovoljno visoki standard proizvodnje tehnički besprijekornih vina: bio je uvjeren, dosta opravdano, da Hrvatska prvo mora naučiti proizvoditi vina bez tehničkih pogrešaka da bi zatim mogla prijeći u fazu proizvodnje posebno karakternih vina. Spurrier je iz prakse znao što govori.
Steven Spurrier, rodom iz britanske aristokratske obitelji, veći se dio života nije bavio pisanjem o vinima. Spurrier je godinama bio vinski trgovac, i to u Parizu gdje je držao vinoteku s jako distinktivnim etiketama, i osnovao Academie du Vin, jednu od prvih privatnih vinskih obrazovnih institucija početkom 70-tih.
Spurrier je, kao vinski trgovac i edukator koji zna što se i kako može prodati, odlučio iskušati mogu li se kalifornijska vina prodavati izvan Sjedinjenih Država.
Osobno je otputovao u Napu i ondje, baš kao u filmu Bottle Shock, skupljao uzorke vina da bi organizirao danas čuven Parišku presudu, natjecanje između kalifornijskih caberneta i chardonnaya i najglasovitijih burgundskih chardonnaya i bordoških cuveea. Ishod Pariške presude zauvijek je promijenio vinsku industriju. Pobjeda kalifornijskih proizvođača omogućila je globalizaciju vrhunskih vina. Utoliko je Spurrier jednako utjecajan kao i Robert Parker.
Steven Spurrier vratio se u Englesku 1988. godine, gdje se odmah pridružio uredničkom timu Decantera, magazina osnovanog desetljeće ranije. Spurrier je punih trideset godina u Decanteru ispisivao neke od najvažnijih kolumni i recenzija koje su ikad igdje objavljene: Spurrierovi tekstovi katkad su hvalili i hrvatska vina.
Sjećamo se kad nas je prije par godina, dok smo se vozili od kopenhagenskog aerodroma prema centru grada, sav uzbuđen nazvao Ivica Matošević jer je u Decanteru pročitao Spurrierovu recenziju crne Grimalde, koja je dobila 92 ili 94 boda: ‘Kad sam to vidio , imao sam osjećaj da igram u NBA-u skupa s LeBronom Jamesom,” kazao nam je Matošević.
Spurriera smo zadnji put vidjeli u Poreču, na svečanoj Vinistrinog večeri. Razgovarali smo svega par minuta. Probali smo njegov pjenušac, električan, šarmantan i tehnički besprijekoran. Na naše komplimente zagledao se u pod i otmjeno promijenio temu. “Kad sam prvi put počeo dolaziti u Istru, nisam ni mogao pomisliti da će malvazija postati ovako dobro vino. Danas malvazija daje vina ozbiljne svjetske vrijednosti.” Zatim je polako odšetao do stola. Izgledao je jako umorno.
Iduće jutro, na Vinistrinom sajmu pitali smo njegova prijatelja i poslovnog partnera Oza Clarkea je li Spurrier dobro. Rekao nam je da Steven sve teže podnosi javne nastupe i da je užasno frustriran što više ne može mirisati vino kao nekad. “Bojim se da je izgubio dosta od svojih organoleptičkih sposobnosti,” rekao je Clarke.
U svibnju 2020. objavljeno je da se Steven Spurrier povlači iz Decantera, što je Decanter učinilo značajno manje zanimljivim magazinom. Umro je manje od godinu dana nakon odlaska u mirovinu. Jasno je, naravno, da se ljudi poput Stevena Spurriera nikad ne smiju penzionirati.
Steven Spurrier zadužio je globalnu vinsku industriju više nego što to bilo tko može precizno izraziti. Uz Parišku presudu, koja je trebala biti ponovljena u svibnju lanjske godine u Kaliforniji ali je otkazana zbog pandemije, i uz bezbroj briljantnih tekstova koji su formirali ukus potrošača i proizvodne prakse vinara širom svijeta, Steven Spurrier bio je dugogodišnji predsjednik Decanterova žirija za Svjetske vinske nagrade (DWWA): kad se suci pojedinih panela nisu mogli dogovoriti zaslužuje li neko vino zlato, platinu ili trofej, Spurrier bi dolazio na kušanja, pomirisao, probao i odlučio o konačnom ishodu. I uvijek je bio dobronamjeran. Ne popustljiv, nego baš dobronamjeran.
Kad smo jednom prigodom pred zalaz sunca završili u Kopačkom ritu s dvije boce litrene beljske graševine, Spurrier je rekao:”Okej, ovo nije veliko vino, ali je svježe i čisto. Nije li idealno za ovaj trenutak i ovaj ugođaj?” Dva sata kasnije, na svečanoj večeri priređenoj u njegovu čast raspravljali smo, među ostalim, o razlikama između Comtes de Chamapagnea i Salona.
