Ljubazna gospođa na blagajni odmah nam se ispričala kad je vidjela American Express. “Znate, ovo je POS od RBA pa American sporije prolazi.” Onda je naginjala POS uređaj ulijevo, pa ga je polegla na pult, da bi se mašina napokon, poslije nekih tridesetak sekundi, smilovala i uspostavila vezu. Kupac prije nas, koji je u drugi POS upisivao pin, morao se sam naginjati, jer mu je blagajnica objasnila da je žica od POS-a prekratka pa uređaj ne može doći do kraja pulta. Takve se neugodne nespretnosti dešavaju u Intersparu u Areni, golemom samoposluživanju kroz koje dnevno prođe tisuće kupaca a koje, eto, nije kadro osigurati brzo i komforno plaćanje računa.
Osim što su blagajne nespretne, ni sama trgovina nije lijepa. Ona pati od manjka efektnog osvjetljenja i od ružnih tvorničkih stropova koji stvaraju dojam kao da kupujete u hangaru, što je primjerenije Lidlu a ne mnogo skupljem brandu kao što je Interspar. Nadalje, u jednom dijelu dućana gotovo da su pomiješane životinjska i ljudska hrana. Koliko god da volimo pse, nismo sigurni da je riječ o dobrom rasporedu polica. Međutim, za razliku od većine drugih zagrebačkih supermarketa, izbor u pojedinim segmentima hrane i pića sasvim je solidan.
Primjerice, među tjesteninama se može birati između DeCecca, Barilline bolje linije Academia i korektnih Sparovih premium marki. Na mesnom su nam odjelu upali u oči lijepi veprovi medaljoni, a korektan izbor govedine ponekad se pojačava odležanim i sasvim dobrim austrijskim steakovima. Na ribljem su odjelu, premda je bila nedjelja navečer, pagari i grdobina izgledali prilično svježe, dok se među delikatesama moglo birati između sedam ili osam vrsta dimljenog lososa i tri vrste dimljene pastrve. Police posvećene zdravoj hrani doimale su se dobro popunjene, s mogućnošću izbora u raznim rangovima cijena i s nizom specifičnih proizvoda poput zobenog i heljdinog brašna ili raznih proizvoda od svježeg đumbira, koje ne viđamo baš prečesto u drugim dućanima.
Kad je riječ o domaćim vinima, vinoteka je među najboljim samoposlužnim vinotekama u Zagrebu, sa skoro svim relevantnim istarskim i slavonskim vinarima, dok ponuda dalmatinskih buteljki zaostaje. Neka hrvatska vina bitno su skuplja nego u ostalim supermarketima. Uvozna se vina uglavnom svode na standardni industrijski trash, s iznimkom jednog odličnog Barola iz 2013. za samo 117 kuna (nevjerojatna vrijednost za novac), pa jednog amaronea te nekoliko pouzdanih brendova poput Casillera del Diabla. U vitrini sa skupim bocama odmah smo uočili Dom Perignon iz 2009. pa još četiri šampanjca, te nekoliko sjajnih japanskih maltova. Izbor konjaka prilično je dosadan. 
Među čokoladama ističe se ekstenzivna Lindtova ponuda koja uključuje i vrlo fine i na baš jeftine praline, nekoliko Suchardovih čokolada kao i samostalna polica križevačkog branda Hedona. Sektor voća i povrća, usprkos opsežnoj selekciji tropskog voća i stvarnih ili navodnih bio proizvoda, izgleda sparušeno i neprivlačno: tu je riječ o sistemskom problemu hrvatskih supermarketa, koji tu zeleno žuto crvenu zonu jednostavno nisu kadri napraviti atraktivnom. Na kraju, posebno loš dojam ostavile su police s maslinovim uljem, na kojima nismo pronašli ni jednu ozbiljnu etiketu osim Bracchie. Posve je nevjerojatno da trgovina s ponešto gastronomskih ambicija ne drži istarska ulja.
Interspar u Areni je solidan supermarket (riječ je o poboljšanju u zadnjih nekoliko mjeseci, Interspar je godinama ima mediokritetsku ponudu poput većine drugih supermarketa) gdje možete kupiti skoro sve što vam treba za dobar ručak ili večeru, ali koji je ipak predaleko od bilo kakvog uživanja u shoppingu.
UREĐENJE 2/5 IZBOR HRANE I PIĆA +3/5 LJUBAZNOST OSOBLJA 4/5 UGODNOST KUPOVANJA 2/5
