Maximilan Riedel, predsjednik najvažnije tvornice vinskih čaša na svijetu boravio je u Zagrebu početkom ožujka kako bi predstavio novu Riedelovu liniju Veloce.
Prije iznimno uspješne prezentacije s više od sto sudionika, razgovarali smo s nasljednikom Georga Riedela, čovjeka koji je izmislio koncept specijaliziranih čaša za pojedine vinske sorte. A Georgov otac Klaus izmislio je današnji oblik većine vinskih čaša.
Obitelj Reidel došla je u Austriju iz Češke, gdje je prije Drugog svjetskog rata posjedovala staklarski imperij. Međutim, Hitler je krajem tridesetih godina Češkoj uzeo Sudete a Česi su po završetku Drugog svjetskog rata, kao akt osvete istjerali iz zemlje skoro sve Nijemce.
Tako je obitelj Riedel završila u Austriji, u malom mjestu Kufstein, gdje je počela od nule, da bi sedamdesetih godina čaše Riedel postale neizostavni dio vinskog servisa u brojnim svjetskim gastronomskim restoranima i luksuznim hotelima. Maximiliana Riedela upoznali i smo prije desetak godina u Kufsteinu, kad smo sudjelovali u projektu izrade čaše za istarsku malvaziju. Kasnije smo se vidjeli u San Roccu, gdje je čaša za malvaziju prvi put isprobana u većem društvu. Maximilian Riedel (46) danas veoma uspješno i energično vodi jako veliki obiteljski biznis, dok se njegov otac Georg preselio u Arizonu.
Što su, zapravo, čaše Veloce, koje upravo promovirate?
Linijom Veloce želimo pokazati da strojno napravljene čaše mogu biti jednako dobre i elegantne kao ručno napuhane čaše.
Evo o čemu se zapravo radi. Mi više nemamo radnika. Ne zato što ih loše plaćamo. Nedavno smo podigli plaće za petnaest posto, a primanja zaposlenih u Riedelu uvijek su bila visoka jer je izrada vinskih čaša posao koji se obavlja u teškim fizičkim uvjetima, na velikoj vrućini i zahtijeva strahovito puno vještine.
Nažalost, više nema ljudi koji to žele raditi. Mi možemo udvostručiti plaće, i svejedno nećemo pronaći dovoljno visokokvalificiranih zanatlija jer danas nitko u Europi i više ne želi raditi u tvornicama. Ni u Austriji ni u Hrvatskoj ni u Francuskoj.
Ne znam je li to dobro, ali to je činjenica. Svi mi koji upravljamo tvornicama moramo se suočiti s tom činjenicom. E sada, u nedostatku stručne radne snage, morate pronaći rješenje. Mislim da smo linijom Veloce uspjeli proizvesti čaše koje su jednako lagane, elegantne i precizne kao naše najbolje ručno puhane čaše, a još su i bitno jeftinije. Osim toga, one imaju stanovitu tehničku prednost. Svaka ručno puhana čaša može za pola milimetra odstupati jedna od druge, jer ljudska ruka, i najvještija, fizički ne može ponoviti tisuću pokreta, a da budu posve isti. Visokosofisticirani stroj s dobrim softverom to može. I tako je nastao Veloce, linija čaša za devet tipova vina, koja potrošaču omogućuje posve jednako iskustvo kao da pije iz naših najskupljih ručno puhanih čaša.
Ako je uistinu tako, hoće li Riedel odustati od ručne proizvodnje čaša?
Zasad neće. Ali, budimo realni: mislim da za dvadesetak godina na tržištu više uopće neće biti ručno puhanih čaša. Ili će predstavljati raritete. Utoliko je Veloce revolucionarna čaša. Ona postiže dojam i performanse ručno puhanih čaša bez ručnog rada.
Kako vidite tržište vrhunskih čaša za vino u idućih nekoliko godina?
Za vrijeme pandemije susreli smo se s posve neobičnim fenomenom. Riedel je uvijek bio čaša za restorane, hotele i barove. Čaša za profesionalce.
Međutim, u vrijeme pandemije počeli smo dobivati doslovno stotine tisuća narudžbi privatnih kupaca koji su odjednom kod kuće željeli piti vino iz najboljih dostupnih čaša.
Linija Veloce namijenjena je i tim sve brojnijim, “kućnim” potrošačima. Čaše su, uostalom, i zato označene imenom sorte na stalku. Želimo da ljudi koji privatno, kod kuće piju vino, koji nisu profesionalci i kolekcionari, kroz naše čaše upoznaju različite sorte i stilove. Na čaši za sauvignon blanc piše sauvignon blanc, a na velikoj čaši za klasična bordoška vina, piše cabernet/merlot.
Ne bojite li se da su Riedelove čaše preskupe za masovnu publiku?
Zapravo, nisu. Naše bazne linije nisu bitno skuplje, možda tek dvadesetak posto od Reidelova drugog, jeftinijeg brenda Spiegelau koji jest široko dostupan. Ali, puno je važnije da velik broj privatnih kupaca želi kupovati skuplje čaše. To je također jedna od posljedica pandemije.
Ovdje želim naglasiti da će naše, kao i sve druge dobre čaše u narednom razdoblju postati još skuplje. Gledajte, nama su lani troškovi energije skočili za točno sto posto. Skočili su i troškovi ulaznih materijala, kojih ionako nema dovoljno. To znači da čaše moraju poskupjeti, ali smo sasvim sigurni da ćemo ih prodavati više nego danas.
Kako tumačite tu dosta neobičnu činjenicu da se usred inflacije u Europi prodaje više luksuzne robe nego ikad u ovom stoljeću? Nema dovoljno kavijara , nema dovoljno šampanjca, vi kažete da nema dovoljno vinskih čaša..
Vrlo jednostavno. Svi ovi fenomeni imaju specifične razloge ali i zajednički uzrok. Zajednički uzrok jest završetak pandemije, pa se ljudi moraju ispuhati kroz povećanu potrošnju.
Specifičan razlog u slučaju šampanjca jest činjenica da šampanjcima nisu rasle cijene, za razliku od burgundaca i bordoških vina. Šampanjci su trenutno najbolji value for money na cijelom svjetskom vinskom tržištu. U Beču, u boljim restoranima, boca dobrog šampanjca košta jednako kao boca našeg, lokalnog gruner veltlinera više kategorije. Normalno da ću radije naručiti šampanjac.
Kad je, pak, riječ o čašama, potrošači su sve osvješteniji i žele kupovati robu koja im uistinu koristi u uživanju u vinu. Što naše čaše omogućuju.
Vaše su čaše fokusirane na specifične sorte grožđa. Međutim, činjenica je da puno uglednih vinskih staklara , od Lehmanna do Gabriela, promovira univerzalne čaše i da mnogi restorani s dvije ili tri Michelinove zvjezdice skoro sva bijela vina osim klasičnih burgundaca toče u iste ili slične čaše.
Mislim da je to duboko pogrešno. Mi smo bezbroj puta dokazali da dizajn čaše neposredno utječe na percepciju pojedinog vina. Mislim da je strahovito amaterski što neki od vodećih svjetskih restorana toče različita bijela vina u iste ili slične čaše. Bojim se da se radi o trendu banalizacije vinskog servisa, koji ne može opstati.
Gost koji u restoranu s tri zvjezdice plaća 1500 ili više eura za večeru za dvoje, želi prvorazredni vinski servis. Ako ga ne dobiva, to gore za restoran koji se odlučio tako nemarno ponašati prema vinu i čašama.
