Jutarnji list u srijedu je prenio rezultate istraživanja Europske Unije među građanima svih zemalja članica, o zadovoljstvu potrošača u pojedinoj državi različitim robama i uslugama.
Istraživanje je provedeno 2018. godine, i ne odnosi se samo na prehrambene proizvode, nego na široki raspon roba i usluga, od benzina i medija, do investicijskih proizvoda i privatnih mirovinskih fondova.
U tako širokoj tržišnoj ponudi, hrvatski su građani meso i mesne prerađevine proglasili najgorim pojedinačnim proizvodom u zemlji, s ocjenom od 63,6 boda, dok se prosječne ocjene dobrih proizvoda kreću između 70 i 80 bodova.
Tako niska ocjena nije neočekivana. Sasvim je logično da naši potrošači ništa ne vjeruju mesu, salamama , paštetama i šunkama koje se prodaju u hrvatskim dućanima. Evo glavnih razloga.
Hrvatska se u zadnjih par godina suočila s čitavim nizom mesnih afera. Domaće su tvrtke uhvaćene pri uvozu pokvarene piletine i svinjetine, koja se masovno distribuirala po trgovinama i restoranima.
Prije dvije godine u svim domaćim i stranim trgovačkim lancima u Hrvatskoj pronađeno je više od 40 tona mesa opasnog po zdravlje, 9,5 tona odmah je moralo biti povučeno s polica.
Kupnja jeftinog mesa postala je svojevrsni rulet, dok je skupo, vrhunsko meso unatrag nekoliko godina značajno poskupjelo, pa je postalo još manje dostupno velikom broju stanovnika.
Danas sve više ljudi zna da se u raznim pilećim prerađevinama zapravo nalazi puno soje. Većina građana zna da se većina pašteta na tržištu proizvodi od mesnih ostataka, masnoće i aditiva. Isto vrijedi i za razne šunkerice, šunke za pizzu i slične prerađevine. Velik broj građana zna da većina šunki u vitrinama supermarketa zapravo nisu šunke nego stlačeno meso puno vode, kako bi bilo teže.
Gotova jela koja sadrže meso postaju opravdano ozloglašena, jer zaista ne možete znati jeste li u lazanjama iz supermarketa pojeli mljevenu govedinu, mljevenu konjetinu ili nešto treće.
Hrvatska je pršut. Barem smo tako naučili misliti u nekim davnim vremenima. U stvarnosti, pršut je danas oznaka za sve moguće vrste trasha koje se prodaju za sedamdesetak kuna po kilogramu.
Uništavanjem imidža pršuta, a taj je imidž dugoročno razoren, Hrvatska više nema ni jedan masovno prepoznatljiv brand mesnih prerađevina osim kulena, koji se srećom i u nekim industrijskim, i u mnogim privatnim pogonima, proizvodi po zaista visokim standardima.
Pancete su također uglavnom čisti trash. Ovdje je osobito važno uočiti da zaštita pojedinih tradicijskih proizvoda pri Europskoj Uniji (a najviše je zaštićeno baš pršuta) ne pridonosi općem rastu kvalitete tog proizvoda.
Svima, osim brojnim hrvatskim stočarima, već je davno jasno da naša mesna industrija ne može konkurirati mesnim industrijama većih zemalja Europske Unije, jer su one produktivnije, rade na bitno višim brojkama i za mnogo veće tržište.
Stoga bi bilo logično da hrvatska mesna industrija krene u smjeru stvaranja dodane vrijednosti, što znači da se treba okrenuti specifičnim pasminama i ekološkim oblicima uzgoja, potpuno drugačije brendirati proizvode te istaknuti butikne prednosti hrvatske mesne industrije u usporedbi s masovnošću velikih europskih proizvođača.
Umjesto toga, veći dio hrvatske mesne industrije uporno ide downmarket, što je dugoročno katastrofalno.
Oni hrvatski potrošači koji imaju novca, i koji su voljni potrošiti puno novca za dobro meso, i dalje su zapanjeni nesposobnošću i neznanjem hrvatske mesne industrije da na tržište stavi ispravno obrađeno meso.
U Hrvatskoj se praktički nigdje ne mogu kupiti rezani janjeći kotleti, svi su bifteci prekriveni srebrnim opnama, svi su teleći kotleti neobrađeni i puni vezivnog tkiva i suvišne masnoće, i skoro nijedan mesar ne zna kupcu obraditi meso dovoljno dobro da bi ono bez dodatnih pola sata rada u vlastitoj kuhinji moglo na tavicu ili roštilj. Profesionalne mesnice s pravim majstorima mesarima u Hrvatskoj se doslovno mogu nabrojati na prste.
Time se i u najvišem segmentu kupaca, među ljudima koji kupuju bifteke i janjeće kotlete, razbija elementarno povjerenje u domaću mesnu industriju, jer svi znamo u kakvim se formama tako skupo meso prodaje u Njemačkoj ili Italiji, da ne spominjemo Irsku.
