U petak u pet popodne Ivan Damjanić već je žestoko kasnio na proslavu petog rođendana svoje nećakinje. Rođendanski je party, naime, počeo u četiri. Ali, prolazak kroz Damjanićev podrum, koji je trebao trajati četvrt sata, pretvorio se u devedesetminutni više nego poučni tutorial o tome kako se zapravo slaže ona bazična malvazija s oznakom najnovije berbe, koju mnogi nepoznavatelji nepravedno smatraju jednostavnim vinom.
Damjanićeva je u svakom slučaju jedna od najmanje jednostavnih. Prvo smo probali niz uzoraka vinificiranih od grožđa ubranog 9. rujna. Neki su bili tiolski zeleni ali voćno slatki, drugi naprosto svježi i voćni, a treći kompleksniji, s već sada razvijenim vinskim okusima. Razliku u Damjanićevu slučaju čini igranje s kvascima: vina s istih položaja, napravljena od grožđa ubranog isti dan, ozbiljno su se razlikovala.
Zatim smo prešli na niz vina napravljenih od grožđa ubranog 18. rujna, s nekoliko različitih pozicija. Ovdje su u igru uz kvasce ušle maceracije, kao i različiti stupnjevi zrelosti grožđa. Apsolutno najdublji dojam ostavila je macerirana malvazija vrlo snažnog tijela, s jako puno zrelosti. Probali smo ukupno petnaestak uzoraka bijelih vina, i četiri ili pet uzoraka borgonje.
Sudeći po ovoj prvoj fazi kušanja, Damjanićeva Malvazija iz 2020. koja će sadržavati i teža i svježija vina, mogla bi biti prilično senzacionalna. Prije fakultetskog dvosata u podrumu, u Damjanićevoj kušaonici u Fuškulinu kraj Poreča otvorili smo Decanterov srebrni Duro Istriano iz 2016. koji je jako sočan i užitan, ali se još nije zaokružio, pa izvrsni bijeli Clemente iz 2017, moćni crni Clemente iz magnuma iz 2013. koji će trajati bar petnaestak godina. No, najviše nas je iznenadio prvi Damjanićev pjenušac proizveden tradicionalnom metodom.
Šampanjski Virtu ležao je na kvascima 26 mjeseci i već je sada, desetak minuta poslije degoržacije i bez ekspedicijskog likera (mala količina učinit će Virtu bogatijim ) jedan od najvibrantnijih istarskih pjenušaca. Nažalost, proizvedeno je samo 598 buteljki.
