Chef Tvrtko Šakota, koji voli i poštuje prirodna vina, porijeklom je iz Požege. Ivan Enjingi, prvi hrvatski ekološki vinar, ima podrum u Hrnjevcu kraj Kutjeva, desetak kilometara od Požege. Šakota je prije nekoliko tjedana posjetio Enjingija, pa su se dogovorili da se neka potpuno raritetna Enjingijeva vina predstave u Šakotinom restoranu Nav. I tako je došlo do najneobičnije vinske večere, koja je održana sinoć u Navu.
U organizaciji ovog jedinstvenog događaja važnu je ulogu odigrao vinski publicist Željko Garmaz, autor Enjingijeve biografije. Tvrtko Šakota uvodno je rekao kako njegovo sinoćnje kuhanje prije svega podržava Enjingijeva vina, dok je jedan od utemeljitelja hrvatske privatne vinske industrije govorio o svojoj vinskoj filozofiji i najavljivao svako vino.
Ivan Enjingi donio je u Nav dvanaest vrlo starih vina, i jednu mladu Graševinu iz 2020. koju smo pili kao aperitiv. Vrlo starih znači da se radilo o berbama između 1998. i 2006. godine. Neka od tih vina nisu bila nikad komercijalno buteljirana, nego su po dvadesetak godina ležala u tankovima.
Enjingijeva klasična bijela vina ostavila su fantastičan dojam. Šampionsko Venje iz 1998. koje je trijumfiralo na Decanterovim Vinskim nagradama 2003. nevjerojatno je mlado, s još puno voća, i sačuvanim primarnim aromama, koje su se fino povezale sa začinskim elementima. Radi se o apsolutno genijalnom vinu, jednom od najboljih hrvatskih bijelih ikad.
Graševina s puno botritisa iz izborne berbe 1998. gotovo je podjednako impresivna i naravno bitno slađa, dok Graševina iz kasne berbe 2002. ostavlja dojam kao da ispred sebe ima još dvadesetak godina. Traminac iz izborne berbe bobica iz 2004. bio je, nažalost, kontaminiran čepom, dok je Venje iz izborne berbe 2006. impresioniralo intenzitetom, aromatikom i ravnotežom kiseline i slatkoće. Crna su vina bila prilično dvojbena, ali to nije bitno.
Ivan Enjingi jedinstvena je institucija hrvatske vinske scene. Enjingi je prvi šire komercijalni hrvatski privatni vinar, on je prvi hrvatski ekološki vinar i prvi hrvatski šampion na Decanterovim Svjetskim vinskim nagradama, najvažnijem svjetskom vinskom natjecanju. Utoliko je Enjingi hodajući spomenik hrvatskim vinima.
Premda je Tvrtko Šakota kazao da bi njegov sinoćnji menu trebao biti podređen vinima, to baš nije bilo tako. “Carpaccio” od Enjingijeva red angusa jedno je, dakle, od najboljih jela koja smo ikad, ali doslovno ikad probali u Hrvatskoj. Šakota je govedinu odležavao tri dana u plijesni, pa je meso začinio paprom i uljem od lješnjaka, da bi ga servirao sa sotiranim crnim trubama. “Carpaccio” je imao koncentrirani okus dugo odležavane govedine, putrastu teksturu i nijanse okusa bresaole. Ova bi govedina trebala postati Šakotino novo potpisno jelo.
Juha od guske s raviolom punjenim gusjim mesom, citrusima i čilijem također je bila briljantna, kao i topli kruh sa čvarcima i parfaitom od dimljenog šarana. Kuglica makovnjače s teksturom mochija jedan je od originalnijih restoranskih deserta koje smo probali u Hrvatskoj. Na kraju ove zaista neobične i emotivne večere gosti su se, prirodno, željeli družiti i fotografirati s velikim Ivanom Enjingijem. Dok smo odlazili iz Nava, činilo se da se vesela atmosfera tek razbukava.
