Ovogodišnji izbor Dobri restorani u organizaciji Jutarnjeg lista, u kojemu glasuju ljudi različitih profila, po mnogočemu se podudara s izborom za Restoran godine Kulta Plave Kamenice 2016. u kojemu glasuju isključivo profesionalci (kuhari, restorateri, gastronovinari). Šibenski Pelegrini u oba je slučaja potvrdio svoju dominaciju hrvatskom restoranskom industrijom. U samom su vrhu Monte, jedini hrvatski restoran s Michelinovom zvjezdicom, Dubravkin put, Plavi podrum i Noel , što se uglavnom podudara s izborom struke, s tom razlikom da Montea u izboru Restorana godine nije bilo, jer je jedan od osnovnih kriterija tog izbora da restorani moraju raditi cijelu godinu (Monte je otvoren samo od travnja do listopada).
Osobito veseli visoki Noelov plasman na četvrto mjesto, budući da Ivan Jug i Goran Kočiš u taj restoran ne ulažu samo puno znanja, nego i apsolutno nevjerojatnu količinu koncentracije i fizičkog rada. Njihova je radna etika upravo uzorna, što se mora vidjeti na rezultatima. Pelegrinijeva nova pobjeda logična je i zato što je taj restoran uspio transformirati tradicionalne elemente dalmatinske kuhinje u format koji žonglira na rubu visoke kuhinje. Pelegrini je artikulirao rukopis potencijalne nove dalmatinske gastronomije, što je samo po sebi povijesni doprinos hrvatskoj kulturi hrane. Pelegrini zaista jest najvažniji hrvatski restoran od zatvaranja Marcellina i Valsabbiona.
I većina restorana u drugom dijelu prvih deset, poput Carpaccia i Marine, svakako pripada toj listi. Stoga se može reći kako su ovogodišnji rezultati Restorana godine Jutarnjeg lista i Dobre hrane najuravnoteženiji dosad, za razliku od ekscesa iz prvih godina tog izbora, kad su pobjeđivali zaista drugorazredni restorani.
Nažalost, i u ovogodišnjem su se izboru dogodili poneki propusti koji nadilaze kriterij osobnih ukusa, i koji zapravo upućuju na nekompetentnost dijela birača. Prvo, potpuno je nevjerojatno da se među prvih deset nije plasirala Batelina, restoran s vjerojatno najuzbudljivijom kuhinjom u Hrvatskoj, i gastronomski gledajući jedini autentični restoran visoke kuhinje u zemlji, definiramo li visoku kuhinju kao istraživanje krajnjih mogućnosti pojedinih sastojaka.
Drugo, jednako je nevjerojatno što među prvih deset nema Esplanadina Zinfandela, ipak najboljeg zagrebačkog fine dining restorana. Ana Grgić nikada nije ambicoznije i preciznije kuhala, ali je lošije plasirana nego prethodnih godina. I treće, čini nam se da je Time, kao restoran koji je usprkos visokim cijenam stalno pun, i koji inzistira na vrhunskoj kvaliteti ulaznih sastojaka, zaslužio da uđe među prvih deset (gdje po našem mišljenju spada i San Rocco, no to je već pitanje nijansi). Iduće će godine, ako preživi, jedna od glavnih zvijezdi svih restoranskih izbora vjerojatno biti Šakotin Xato, jedini hrvatski restoran koji ima šanse da dokine Pelegrinijevu dominaciju.
Foto: Pelegrini/FB
