Ovo nije retoričko pitanje. Ovo je pitanje teško i neugodno i podrazumijeva da će velik broj ljudi koji čitaju ovaj tekst reagirati defanzivno, pa zaključiti kako se radi o pokušaju podrivanja domaće turističke industrije.
Međutim, teška i neugodna pitanja moraju se postavljati, osobito u teškim vremenima. Zadnja tri tjedna obilazimo Jadran. Iskreno govoreći, ne sviđa nam se mnogošto od onoga što smo vidjeli.
Na makrorazini, mislimo da je loše što puno velikih hotela i velikih restorana još ne radi, i što se ne zna kad će proraditi. Ponuda stvara potražnju. Ako se jedan Pelegrini usudio otvoriti, teško je naći opravdanje za mnoge druge koji su još zatvoreni. Naravno, sudbina restorana povezana je sa sudbinom hotela. Ondje gdje ne rade hoteli, teško mogu raditi restorani.
Na srednjoj razini, dio hrvatske hotelskre industrije pribjegao je banalnim prevarama. Pojedine hotelske tvrtke nude i prodaju rezervacije za više svojih hotela, premda u stvarnosti rade samo jedan ili dva, pa goste koji su rezervirali sobu u hotelu koji ne radi prebacuju u hotel koji radi, ali u kojem gosti očito nisu htjeli spavati. Ovakvi postupci dugoročno kompromitiraju hrvatski turizam.
Treće, u nekim se destinacijama stječe dojam kao da su lokalni stanovnici prekrižili ovu sezonu. Uber otkazuje vožnje ispod određene kilometraže, gradski taksisti ostavljaju prazne automobile na taksi stajalištima, taksi naručen telefonom stiže pola sata poslije poziva, restorani i hoteli uopće ne naručuju svježa vina…
Dobar dio hrvatske obale trenutno izgleda zapušteno i neturistički, kao da smo u 1992. godini. Naravno i nažalost, stanje je puno gore na jugu nego na Kvarneru i u Istri. Turizam je hrvatska nafta. Turizam neće i ne može propasti, kao što nije propao ni tijekom rata. No, nemarni, letargični, nevoljni, sve-je-otišlo-k-vragu odnos prema turizmu kakav smo, uz nekoliko iznimaka, vidjeli u zadnja tri tjedna, učinit će ovu sezonu još težom i nepotrebno zakomplicirati iduću.
