Hrana nas može provesti kroz puno različitih doživljaja. Katkad smo naprosto toliko gladni da nas dobar komad vruće mirisne pizze čini najsretnijma na svijetu. Katkad se osjećamo gladno i pomalo krvoločno, pa nas kombinacija arome dima i debelog sočnog crvenog, polusirovog mesa dovodi do instantnog zadovoljstva. U nekim drugim raspoložejima uživamo u slatkoći škampa, masnoći potrbušine plave tune, ili oštrom, ali uvijek plemenitom zemljastom mirisu pravih bijelih tartufa.
Kad se baš osjećamo i emotivno i perceptivno dovoljno spremni ili dovoljno otvoreno raspoloženi, s poštovanjem sudjelujemo u dugačkim ritualima restorana visoke kuhinje: nema, naime, puno smisla da se upustite u večeru od desetak pažljivo složenih, inovativnih sljedova a da ne pokušate razumjeti što jedete. A ponekad je, pak, za početak apsolutnog uživanja u hrani dovoljan vizualni podražaj.
Zato bi hrana trebala biti lijepa. Barem hrana pojedinih restoranskih žanrova. Filip Horvat vizualni je tip. Chef Horvat strastveni je poštovatelj Marka Rothka, pa je logično da se pojedini njegovi tanjuri odlikuju visokom vizualnom kulturom. Jučer smo u Theatriumu ručali Horvatove škampe s cvjetovima kamilice, u umaku od trešanja i hibiskusa.
Ovo nije prvi put da smo probali to ambicozno, nebistronomsko jelo, ali nam ranije nije tako senzacionalno izgledalo. Jučerašnji Horvatovi škampi vjerojatno su najljepše jelo koje se trenutno može naručiti u zagrebačkim restoranima: zaista ne vidimo konkurenciju. Osim što fantastično izgledaju, Horvatovi škampi, duboko slatki, pečeni na yakitoriju, u umaku koji sjedinjuje nekoliko vrsta kiseline, voćnih i herbalnih okusa, izvanredno su finiki
No prvi, vizualni dojam dovoljan je da vas razoruža i da vam dan učini mekšim, ljepšim i manje stresnim. Jako je korisno za cijelu zagrebačku irestoransku scenu, i za kuhare, i za restoratere i za goste, da postoje jela koja vas na prvi pogled čine sretnima i zadovoljnima jer takva jela civliziraju našu okolinu.
