U relativno kratkom vremenu, dvije i pol godine koliko postoji portal Kult Plave Kamenice, morali smo izvještavati o talijanskim lakiranim maslinama koje su zapravo toksične, pa o masovnom falsificiranju ekstradjevičanskih ulja u Italiji, pa o konzerviranju kineskih rajčica u talijanskim tvornicama koje se onda širom Europe prodaju kao prave talijanske rajčice, pa, evo nedavno, o deset godina uspješnog falsificiranja slavnog San Daniele pršuta.
I to, naravno, nije sve. Uopće je nemoguće govoriti o talijanskoj industriji vina, a da se ne spominje Brunellopolli, slučaj falsificiranja vina iz jedne od najpoznatijih talijanskih vinskih apelacija Brunello di Montalcino, u koji su bili upleteni pojedini vodeći proizvođači Brunella poput Banfija i Argiana. Vina se falsificiraju svugdje u svijetu , ali Brunellopoli je specifičan po tome što su vinari iz prestižne i skupe apelacije krivotvorili vlastita vina. Talijanska je hrana u svijetu, naravno , najpoželjnija i najmistificiranija, odmah uz francusku, i najpopularnija, odmah uz kinesku indijsku.
Riječ je o fenomenalnom uspjehu državno-privatnog marketinga, koji je unatrag pola stoljeća Italiju stavio na sam vrh globalnog prehrambenog hedonizma, bilo da je riječ o restoranima, ili o čitavom nizu proizvoda koji se distribuiraju u trgovinama širom svijeta. Sve je to logično, jer i pasta i pizza, i sirevi,i suho meso, i maslinova ulja jesu razmjerno jednostavni, slasni, adiktivni proizvodi, kojima je lako pridati gurmanske ili gastronomske značajke.
Osim toga, s velikom tradicijom hrane i kroz trendove poput artizanskog, pokrete poput Slow Fooda ili turističke uzlete poput toskanskog u osamdesetim devedesetim godinama, Italija je postala prirodni lider svjetske masovne gastronomije. U stvarnosti, međutim, vrijedi postaviti pitanje je li riječ o jednoj od najvećih prevara u modernoj povijesti proizvodnje, pripreme i distribucije hrane i pića. Bojimo se da bi odgovor mogao biti pozitivan.
Prvo, niti u jednoj članici Europske Unije ne može se pronaći toliko drastičnih i masovnih skandala s lažno etiketiranom i krivotvorenom hranom i pićima kao u Italiji. To je nesporna činjenica. Drugo, Italija je tradicionalno pod utjecajem dobro organiziranih i brutalnih kriminalnih organizacija, koje nadziru dio proizvodnje i izvoza prehrambenih proizvoda. Zbog povijesnog utjecaja mafije, Italija je vjerojatno najkorumpiranija zapadna zemlja u Europskoj Uniji, što se nužno prelijeva i na prehrambenu industriju.
Treće, talijanski političari ne čine mnogo da zaštite kvalitetu nekih od iznimno važnih lokalno-globalnih proizvoda, nego tu kvalitetu sustavno ruše, kako bi dobili što više glasova svih onih birača koji su uključeni u proizvodnju hrane. U zadnje dvije godine imali smo priliku dugo razgovarati s predsjednicima dvije velike obiteljske vinske kompanije, Masi i Antinori. I predsjednik Masija Sandro Boscaini, i predsjednica Antinorija, Albiera Antinori, tvrde kako je talijansko vinsko zakonodavstvo sramotno, zato što promovira širenje popularnih vinskih apelacija bez ikakva nadzora kvalitete. Oboje su za primjer uzeli širenje granica Prosecca, čija apelacija sad već dopire skoro do Trsta, kako bi se zadovoljila sve jača globalna potražnja za tim sve lošijim pjenušcem. Slično je stanje i s drugim poznatim apelacijama.
I četvrto, najvažnije, talijanski masovni industrijski prehrambeni proizvodi , barem oni koji se izvoze na manje važna tržišta poput našeg, nisu osobito kvalitetni. Jedan nam je domaći distributer talijanskih brendova rekao kako je u skladištima uglednih proizvođača u Italiji osobno vidio razdvojene palete naizgled proizvoda a zapravo različite kvalitete za istočna i zapadna tržišta i morao je inzistirati da bi za hrvatsko tržište dobio iste proizvode koji se prodaju Talijanima.
Parmezani i mozzarelle koje možemo kupiti u našim samoposluživanjima, ne samo da se ne mogu usporediti s pravom stvari, nego često ne nadmašuju kvalitetu domaće mozzarelle. Isto vrijedi za većinu talijanskog pršuta na našem tržištu, za “talijanske” rajčice, za masovno proizvedena maslinova ulja ili za vina sa supermarketskim stražnjim etiketama, koja dolaze iz onih bezličnih, golemih, ravničarskih vinograda posađenih uz talijanske autoceste, pa se poslije berbe, prešanja, fermentacije i minimalnog odležavanja cisternama razvoze po Njemačkoj, Asturiji i drugdje po Europi,da bi se u velikim trgovinskim lancima pojavili pod nekim fantazističkim imenom i s cijenom od tri ili četiri eura. I s nultim okusom.
Talijanska jeftina prehrambena roba uglavnom nema baš osobitu vrijednost, kao uostalom ni 90 posto talijanskih tratorija ne samo u Hrvatskoj nego i po svijetu. Strogi centar Londona već je desetljećima prepun ozloglašenih turističkih restorana poput Spaghetti Housea, koji žestoko zlorabljuju globalnu sklonost prema talijanskim kuhinjama.
Svjetska glad za talijanskim kuhanjem i talijanskim prehrambenim proizvodima neće popuštati, za što postoji puno jakih razloga, i o čemu se, uostalom, pišu ozbiljne i manje ozbiljne knjige (preporučili bismo How Italian Food Conquered the World Johna Marianija) Međutim, posljedica desetljeća negativnih procesa u talijanskoj prehrambenoj industriji dovela su do toga da je sadržaj onoga na čemu piše Made in Italy često je naprosto krivotvoren, i prečesto trećerazredan.
