U Tekku smo ušli u subotu navečer oko pola jedanaest, poslije efektne koktelske večeri posvećene rumu Diplomatico, održane u prepunom Dubravkinom putu. Kako smo zaželjeli pobjeći od gužve, odlučili smo pokušati večerati u japanskom restoranu Marija Mindera preko puta Green Golda, gdje iza deset navečer nema nikoga. Načelno govoreći. U Tekki je, međutim, bilo dvanaestak ljudi, što nam se činilo puno za subotnju noć in the middle of nowhere, daleko od jarkih svjetala gradskih restorana i klubova. Osoblje u Tekki ponašalo se uobičajeno profesionalno, brzo i utraljubazno, kao da se njihov restoran nalazi ispod repa Jelačićeva spomenika, a ne u Radničkoj cesti. Hrana je bila jako okej, osobito “novi” sashimi od tune sa sezamovim uljem. Vinska je karta bolja nego u vrijeme kad se taj restoran zvao Takenoko 2: popili smo buteljku jako aromatičnog Wieningerova bečkog rizlinga za 190 kuna.
Sve što su nam donijeli, od bazičnih rolica s uobičajeno dosadnim lososom do nigirija s izvrsnom tunom, bilo je baš jako dobro. No, definitivno najvažnija je činjenica da se zagrebačka scena večernjih izlazaka, zahvaljujući Tekki i njenom vlasniku Mariju Minderu, proširila izvan onih nekoliko tisuća kvadratnih metara koji uokviruju strogi centar grada. U subotu navečer uspjeli smo doživjeti feeling večernjeg izlaska čak i u ružnoj Radničkoj cesti. Što je rijetko, neobično i predstavlja novu vrijednost za zagrebačku restoransku scenu. Čini se da je Mario Minder, jedan od ključnih aktera Takenokovih prijašnjih trijumfa, ponovo uspio. Gospodin Minder svojom je radnom etikom i dubokim znanjem svakako zaslužio da uspije. Ne znamo niti jedan drugi kvartovski zagrebački restoran s visokim cijenama, koji dobro radi u subotu navečer.
