Jutros smo prošli kraj jednog ambicioznijeg street food restorana u centru Zagreba, koji je trenutno na godišnjem odmoru. Iz profesionalne smo znatiželje pregledaki jelovnik u izlogu. Nisko naišli ni na što skuplje od 100 kuna. Zatim smo ručali u Timeu, koji je svojedobno spadao među skuplje zagrebačke restorane. Poke s tunom, spring rollse s patkom, dvije manje runde sushi rolica, dva Pozoja i ledeni čaj platili smo 357 kuna, što je jedan od najmanjih naših računa u Timeu. Kasnije smo na webu još jednom pogledali Timeov meni, pa smo se uvjerili da osim steakova, trenutno nema ni jednog zaista skupog jela. Tikka Masala košta 70 kuna, što je jednako kao u street food lokalima, a Time je ipak ozbiljan formalni restoran.
Jasno je da u ovoj traumatičnoj godini restorani moraju žonglirati s cijenama i da ništa ne smije biti previše skupo. Jasno je da usred ekonomske krize, koja se na jesen može pogoršati, restorani ne smiju rastjerivati goste visokim cijenama. Međutim, sasvim je pogrešno očekivati da restorani značajnije pojeftine. Evo zašto.
Prvo, cijene većine sastojaka nisu pale, što znači da bi pojeftinjenje restoranskih cijena vodilo korištenju jeftinijih, lošijih sastojaka. Radi se, dakle, o i rušenju kvalitete, što nitko ne želi. Drugo, smanjivanje restoranskih cijena značilo bi i smanjivanje plaća kuhara i konobara, što također nitko ne želi. Restoranski gosti moraju razumijeti da cijene u restoranima ne mogu značajnije pasti ili ne mogu uopće pasti kad je riječ o fine diningu, ako želimo da restorani ostanu dobri.
