Prije točno četvrt stoljeća, podrumski restoran u Muzeju za umjetnost i obrt bio je jedan od najpopularnijih javnih prostora u Zagrebu. U restoranu koji je vodio veliki, nažalost pokojni Drago Vukušić, jedan od inovativnih zagrebačkih restoratera, sklapale su se velike stranačke koalicije, uređivale novine, pisale pop pjesme i ozbiljna poezija i organizirali prestižni kulturni domjenci.
Sam je prostor klasično, dostojanstveno luksuzan, a terasa jedna od najljepših u Zagrebu. Ni hrana nije bila loša, osobito svježa jadranska riba i rakovi. Dragecov Muzej s vremenom je počeo gubiti goste, kako to već biva s restoranima kada im vidljivo pada energija, da bi se gospodin Vukušić uskoro povukao iz posla.
Muzej se s vremenom pretvorio u ne baš uzbudljivi restoran opće prakse pun konvencionalnih formata: ova ili ona bruschetta, dva tri tartara i carpaccia, pokoji biftek, tijesto u umaku od tartufa. I nesretni fille šampjera, koji nema veze s okusom i teksturom pravog kovača.
Zbog tako generičkog jelovnika, Muzej nikad nismo stavljali na liste najljepših gradskih terasa, premda terasa zaista jest jedinstvena i lijepa. Ovo proljeće pokazuje , nažalost, da Muzej može i gore od lošeg općenitog menija.
Naime, ispred ulaza u Muzej stoji crna ploča s dnevnom ponudom, koja sadrži najdosadnija jela iz skromnijih zagrebačkih zalogajnica: mahune sa svinjetinom, lasagne bolognese, batak s pekarskim krumpirom. Riječ je, dakle, o jelima koja ne očekujemo u ambijentu Bolléove historicističke palače. Šteta je što je Zagreb sa sadašnjim Muzejom izgubio jedan od zaista najreprezentativnijih svojih restoranskih prostora.
