Jučer smo preko Wolta naručili ručak iz Vinodola, koji je u dostavu stavio skoro cijeli svoj jelovnik. Kad nam je ljubazni dostavljač pokušao uručiti vrećicu, iz nje je na parket u hodniku počela curiti neka prozirna, prilično mirisna tekućina. Ljubazni biciklist brzo se snašao, spustio je vrećicu na pločice ispred ulaza, pa je izvadio okruglu plastičnu posudu s goveđom juhom koja je propuštala na sve strane. Vruća je juha očito probila svoj kontejner. “Pa ne smiju to tako pakirati,” ljutio se simpatični woltovac. Predložio je da nazove logističku potporu da vidi što se tu može popraviti.
Pristojno smo rekli da nam se ne da čekati još jedan ručak, pa smo evakuirali druge kutije s jelom a sirotog dostavljača ostavili pred vratima s već potpuno promočenom vrećicom i skoro ispražnjenom posudom za juhu. Juha se, usput govoreći, prelila i u paketić s kruhom što nije bilo strašno, ali i u kutiju s desertom. Pokazalo se da okus goveđeg consommea ne funkcionira najbolje u kombinaciji s karamelom. Fuži s tartufima i pljeskavica ostali su srećom neoštećeni.
Dva dana ranije u Byblosu su propustili dovoljno čvrsto zatvoriti posudu s fattehom, pa nam se slanutak u bijelom kremastom umaku razmazao po većem dijelu vrećice. Nismo se previše bunili, jer je bliskoistočna hrana ionako namijenjena dijeljenju i miješanju raznih jela. Samo što je ovdje miješanje i dijeljenje počelo već u Woltovoj vrećici umjesto za stolom .
Svatko tko je protekla dva mjeseca naručivao restoransku hranu, morao je računati na ovakve anegdote. One su tek mali simptom jedne puno važnije činjenice. Da se restoranska hrana ne može zaista uspješno dostavljati.
Ako izuzmemo formate koji su prirodno podesni za dostavu, poput sushija, salata, nešto curryja i jednostavnija jela na žlicu (pod uvjetom da su nepropusno zapakirana) jedino što smo u ova dva mjeseca probali a što je bilo blizu restoranskom iskustvu, su Noelov rižoto, Noelov tartar biftek i par jela iz Tača. Od pizze u dostavi ionako ne očekujete teksturu i okus prave stvari koja je upravo izašla iz peči, ali na to se cijeli svijet odavno navikao.
Kad je epidemija počela i kad su se restorani zatvorili, svugdje se počelo raspravljati o tome je li ispred nas dugačko razdoblje kućnog restoraterstva, uključujući i kućni fine dining. Naše dvomjesečno iskustvo pokazalo je da je ta teza tek jedna veća deluzija. Nikakva dostava ne može zamijeniti pravi restoranski doživljaj, pa makar i s maskama i socijalnom distancom, niti se hrana u dostavi može uspoređivati s pravom, propisno pripremljenom i prezentiranom restoranskom hranom. Stoga jedva čekamo idući ponedjeljak i ulazak u post-dostavnu fazu života s restoranima.
