Le Foch se nalazi u samom središtu Reimsa, na Bulevaru Foch. Restoran i ulica dobili su ime po jednom od najistaknutijih zapovjednika francuske vojske u Prvom svjetskom ratu. U srijedu navečer Le Foch, jedan od malobrojnih Michelinovih restorana u glavnom gradu Champagne, bio je prepun lokalnih gostiju s tek nekoliko turista.
Le Foch se, naime, uopće ne obraća turistima: ne postoji meni na engleskom a osoblje jedva da govori bilo koji jezik osim francuskog. Le Foch je, naprosto, tipičan regionalni restoran danas stare škole francuskog kuhanja, koji je stilski zastao u sedamdesetim i osamdesetim godinama, dakle u vremenu poslije Bocuseove nouvelle cuisine a prije modernog doba avangardnih restorana koje je u Francuskoj otvorio Pierre Gagnaire, stvarni začetnik molekularne kuhinje.
Jako je dobro što je Le Foch staromodan. Poslije bezbroj modernističkih restorana sa celebrity chefovima, pravo je osvježenje večerati u konzervativnom restoranu s konvencionalnom ali perfektno pripremljenom hranom i razumnim cijenama.
Gurmanski meni u Le Fochu košta 81 euro po osobi. Za taj novac gost dobije nekoliko pozdrava iz kuhinje, dvije opcije za predjelo, dvije opcije za glavno jelo, fenomenalne sireve, desert i petit fours. Porcije su velike, kao da ste naručili a la carte a ne degustacijski meni, što znači da se za 600 kuna po osobi ozbiljno najedete.
Sinoć su u Le Fochu za predjelo posluživali tartar od orade sa škampima i juhu od vrganja s klasičnom, slatkom pralinom od lješnjaka. Juha od vrganja, s pjenom od bjelanjaka kao jedinim modernističkim elementom cijele večere, bila je blizu genijalnoj: gusta, mirisna, s koncentriranim okusom gljiva i s puno tanko narezanih kriški sirovih vrganja.
Uz juhu smo dobili vrući “lisnati brioš” u kojem je bilo više maslaca nego brašna. Tartar od orade začinjen je porilukom: poriluk ovom internacionalnom formatu daje tipičan štih francuske građanske kuhinje. Za glavno smo jelo naručili pečenu janjetinu i grdobinu u beurre blancu na rižotu od divlje riže.
Janjetina, poslužena s raviolom od kozjeg sira, tikvicama i pireom od vrganja bila je ružičasto crvena, meka i veoma ukusna. Janjetina se kupala u vlastitom koncentriranom soku. Grdobina je, pak, uživala u zaista putrastom, raskošnom beurre blancu; iznenadila nas je precizno pogođena tekstura rižota, budući da divlja riža baš i nije osobito podesna za rižoto.
Kolica sa sirevima prilično su spektakularna. Prvo, izbor je fantastičan. Drugo, svi su sirevi nepasterizirani. Kad smo konobara zaduženog za cheese trolley pitali je li camembert napravljen od nepasteriziranog mlijeka, čovjek je gotovo uvrijeđeno odgovorio da Le Foch ne drži sireve od pasteriziranog mlijeka. Uz pravi, vrhunski camembert i roquefort, najviše smo uživali u opakom epoissesu i jednom oporom kravljem siru iz Savoie.
Među desertima i petit fours najbolji su dojam ostavili Pavlova s ljubičastim smokvama, sladoled od oraha i clafoutis sa šljivama. Pili smo, naravno, isključivo šampanjac. Prvo senzacionalni Henri Abelé iz 2008. a zatim pomalo divlji non vintage Laherte Rose napravljen od pinot meuniera, koji je lijepo pratio janjetinu i sireve.
Le Foch nije genijalan ni povijesno važan restoran. Ali, Le Foch pruža puno zadovoljstva i dobar uvid u konzervativniju francusku kuhinju za vrlo razuman novac.
Boulevard Foch 37, Reims
HRANA +4/5 ŠAMPANJCI -5/5 AMBIJENT -4/5 SERVIS 4/5
