Kad smo je nedavno intervjuirali, chefica Dubravkinog puta Priska Thuring nije se mogla prestati čuditi činjenici da Hrvati u restoranima očekuju jako puno hrane. “Skoro svugdje u Europi biftek u restoranima reže se na 180 grama, ali se kod nas mora posluživati četvrt kilograma.” Opažaj gospođe Thuring savršeno je točan i vrijedi za baš sve restoranske žanrove. Vlasnici vrhunskih pizzerija mjesecima razbijaju glavu oko veličine pizze: znaju da bi postigli bolju strukturu tijesta ako je smanje, ali se plaše da bi gosti pobjegli kad bi na stol stogla pizza manja od mlinskog kamena.
U zalogajnicama se poslužuju salate dostatne za trojicu policijskih specijalaca, dok se roštiljarne nadmeću u gramaži svojih pljeskavica: 350 grama mljevene govedine, što u prijevodu znači minimalno 1500 kalorija (bez lepinje, kajmaka, salate i piva) postao je standard za specijalitet kuće, dok su mjesta poput Kill Grilla još mnogo galantnija. Stanje je slično i u drugim restoranskim žanrovima.
Carpaccio nudi goleme tanjure paste, Takenokova tempura od grdobine nahranila bi dvoje gladnih ljudi, a Asijin curry s kozicama, školjkama, lignjama, tunom i brancinom, opet barem troje. Restorane poput Grgosove špilje ne zelimo ni spominjati. Je li sve to baš neophodno?
Trebaju li nam tako velike količine hrane, ili ih tražimo samo u restoranima kako bismo osjetili da smo dobili dobru vrijednost za naš novac? Znamo li koliko se hrane zbog takvih navika, svakodnevno baca, i koliko je nezdravo prazniti tako preopterećene tanjure. I je li ipak došlo vrijeme da se količine hrane u restoranskim porcijama smanje na zdravu razinu koja nam, uostalom, omogućuje da uzivamo u puno više različitih okusa?
