Lani smo u jednom skromnom, jednostavnom ali velikom restoranu u Supetru pojeli dvije genijalno svježe ribe s gradela. Pa smo jučer, sjećajući se prošloljetnog ukusnog iskustva, potražili isti taj restoran.
Čim smo sjeli, pitali smo konobara za svježu ribu, ali onu koja nije iz uzgoja. Konobar nas je pozvao na prvi kat, gdje stoji vitrina s ribama. Koja je, na njegovo iznenađenje, bila posve prazna. Konobar je zavikao prema kuhinji: “Mate, a di nam je riba?” Mate je odgovorio: “Evo, sad će!”
Konobar nas je zamolio da sjednemo za stol u lijepoj kamenoj uličici, donio nam je buteljku Matoševićeve Albe (nisu imali ni jedan dobar pošip) i najavio da će nam pokazati ribu za desetak minuta.
Poslije petnaestak minuta gospodin se vratio s očiglednim izrazom nelagode na licu: “Nema ribe, nažalost. Ribari još nisu donijeli današnji ulov. Dešava se, žao mi je.” Pa smo naručili biftek, koji je bio upravo savršeno pečen, i janjetinu koja je bila žilava i prepečena.
Svejedno, zahvalni smo osoblju tog restorana što nam nije pokušali prodati smrznutu ribu pod svježu. Kad smo odlazili na večernji trajekt za Split, vidjeli smo da su konobari na sve stolove, a puno ih je, stavljali oznake rezervacija s točnim vremenom dolaska gostiju.
Sinoć je u tom supetarskom restoranu trebalo večerati najmanje stotinjak ljudi. Budući da svježe ribe sigurno nije bilo do 18 sati, a kasnije više nije ni mogla doći, zapitali smo se hoće li svi ti gosti večerati smrznutu ribu. I jede li 95 posto naših gostiju smrznutu ribu? Jer, supetarski restoran sigurno nije iznimka. Čini nam se, dapače, da je riječ o pravilu.
