Talijanska obitelj Luxardo, globalni sinonim za maraschino i višnje maraske, upravo slavi 200. obljetnicu svog biznisa. Njihova duga, burna i trijumfalna priča, podjednako obilježena obilježena poviješću i političkim previranjima i poduzetničkom vizijom i izdržljivošću, počela je u 19. stoljeću u Zadru.
Kad je nakon 400 godina pod Venecijanskom Republikom Zadar došao prvo pod Napoleonovu pa pod austrougarsku vlast, Girolamo Luxardo poslan je tamo kao konzularni predstavnik Kraljevine Sardinije. Bilo je to 1817. godine.
Kad je obitelj Luxardo došla u Zadar, proizvodnja maraschina tamo je već bila etablirana. Sredinom 18. stoljeća o maraschinu je u Putu po Dalmaciji pisao Alberto Fortis, a mladi trgovac Francesco Drioli radi maraschina je preselio iz Istre u Zadar, gdje je tada radilo već nekoliko poznatih destilerija. Rosolio ili rosoljo maraschino bio je već poznat u cijeloj Europi. Engleski dvor naručivao ga je redovito, a Drioli je razvio biznis zahvaljujući licenci Bečkoga dvora.
Girolamo Luxardo destileriju je u Zadru osnovao na nagovor supruge Marie Canevari, koja je od lokalnih žena naučila raditi maraschino i imala je ideje kako ga unaprijediti. Nije bilo razloga da je Girolamo ne posluša, maraschino je bio već etablirani lokalni izvozni proizvod sa svim elementima za dobar brending: egzotične višnje fenomenalnog okusa, tajni recepti po samostanima, elitni kupci…Obitelj Luxardo prvu je destileriju u Zadru otvorila 1821. godine trinaest godina nakon smrti Francesca Driolija, čiju je destileriju preuzeo njegov nećak Giuseppe Salghetti.
Zadrani su toliko cijenili što je Drioli učinio za njihov brend u carstvu da su ga pokopali u katedrali. Obitelj Luxardo maraschinu je pristupila studiozno. Iako je su recepture već bile definirane, osam godina su ih istraživali i usavršavali. Maraschino je još bio manufakturni proizvod. Luxardo su htjeli razviti industrijsku proizvodnju.
Godine 1829. dobili su ekskluzivu od austrijskog cara, koja se nije dodjeljivala samo lobiranjem već i rigoroznom kontrolom kvalitete. Luxardo još uvijek ponosno čuva denominaciju Privilegiata fabbrica Maraschino Excelsior. Luxardo je maraschino počeo izvoziti u cijeli svijet, sve do Azije i Južne Amerike. Redizajnirao je bocu, angažirao je djevojke iz Arbanasa da boce opletu slamom, Maraschino i danas čuva taj element. Dizajn etiketa bio je avangardan za ono vrijeme. I danas kad dođete u bar, među stotinama boca odmah ćete prepoznati Maraschino.
Na drugoj svjetskoj izložbi u Beču 1854. godine Luxardo je osvojio je zlatnu i srebrnu medalju. Uz Luxardo, u toj fazi zadarsku scenu maraschina činili su Driolijevi nasljednici i obitelj Vlahov. Luxardo je proizvodio i liker od višnje Sangue Morlacho (Morlačka krv), limoncello, u Prvom svjetskom ratu rum i punch, ali maraschino i višnje maraske ostali su njihov temeljni biznis do danas.
Do kraja 19. stoljeća tvornice maraschina postale su zamašnjak zadarske ekonomije. Izvoz se u 20 godina udvostučio. Godine 1888. izvozili su 400 tisuća boca godišnje.
Simbol ove industrije, velika zgrada Maraske na početku Obale kneza Trpimira, obitelj Luxardo podigla je 1913. godine. Maraskina zgrada i danas je jedna od najprepoznatljivijih zadarskih vizura. Kad se iz Amerike svijetom poširila kultura koktela, potražnja za maraschinom dodatno je narasla.
Ali prava prekretnica za Luxardo bila je 1918. godina, kad je u Zadar nakon Prvoga svjetskog rata i raspada Austrougarske sa sto vojnika uplovila talijanska torpiljarka 55 AS. Talijani su zauzeli Zadar, priključili ga Italiji, a Luxardo je postao najjača tvornica maraschina u kraljevini i prvi se put pozicionirao kao jedan od najjačih talijanskih brendova, što je ostao do danas. Drugi svjetski rat bio je druga priča.
Tvornica im je, kao i ostale, uništena u savezničkom bombardiranju, a kad su Dalmaciju oslobodili partizani, Luxardovi su protjerani. Pietro Luxardo je otet i nestao, a Nicola Luxarda II i njegova suprugu Biancu partizani su utopili. Tu se povijest obitelji Luxardo traumatično i zauvijek odvaja od naše povijesti.
Komunističke vlasti obnovile su porušene tvornice jer su one bile važne za lokalnu ekonomiju, Luxardovu, Driolijevu i Vlahovljevu destileriju 1946. nacionalizirale su i spojile u državnu firmu Maraska tvornica likera, čokolade i bombona Zadar. Proizvodnju maraschina izdvojili su u tvrtku Maraskino-Zadar, a 1949. i nju preimenovali u Marasku.
Preživjeli dio obitelji Luxardo vratio se u Italiju bez ičega. Sve što su radili stotinjak godina bilo je izgubljeno, uništeno ili nacionalizirano u Jugoslaviji. Ali peta generacija obitelji nije se dala. Giorgio Luxardo i sin ubijenog Nicola II 1947. u Torregliji ne sjeveroistoku Italije sagradili su novu destileriju. Trebalo je nekoliko godina da nakon rata ponovno uspostave veze s distributerima i kupcima u svijetu.
Do osamdesetih, Luxardo Maraschino bio je tradicionalno vrhunsko piće koje se prodavalo u barovima i specijaliziranim trgovinama. Osamdesetih, s početkom globalizacije, obitelj je započela višedesetljetne investicije u tehnologiju i brend. Selekcijom i križanjem, obitelj Luxardo je s profesorom Morettinijem sa Sveučilišta u Firenci razvila svoj klon klon maraske Marasca Luxardo, specifičan po stabilnosti i pogodnosti za industrijsku preradu.
Luxardo je danas globalno etablirani brend koji se izvozi u više od 80 zemalja, ali stari bakreni kotlovi, višnjici, skladišta i high-tech strojevi za buteljiranje, tvrde u Luxardu, i ostat će okosnica i specifičnost destilerije koja je i danas u vlasništvu obitelji.
