U strogom centru Zagreba možete pojesti sve i svašta osim cijele, svježe oborite ribe. Plemenitu bijelu divlju ribu na kosti ni jedan restoran ne drži svakodnevno. Korčula i Carpaccio nude vrhunsku bijelu ribu povremeno.
Jučer smo imali sreće, pa smo u Korčuli naišli na nekoliko lijepih kovača i škrpina. Naručili smo manjeg kovača i blitvu s krumpirom. Riba je bila izvanredna, delikatnog okusa, nježna, sočna i čvrsta istodobno. Blitva je ostala živahno zelena, poslužena baš kako smo tražili, bez češnjaka. Uz ovaj prvorazredni ručak dobro bi došlo neko ozbiljnije karakternije maslinovo ulje. Šteta je, načelno govoreći, što Korčula, koja je ipak riblji restoran, ne radi s boljim uljima osim katkad sa Škegrinim, kojeg jučer nije bilo.
Ali, jučer nas je osim vrhunske ribe impresionirao i vrhunski profesionalizam Korčulinih konobara. Gospodin s bradom vino je točio prema pravilima, dakle za stolom, i prije nego što je natočio cijelu čašu, dao nam je da kušamo prvo Veuve Clicquot a zatim Toljev Frenchie. Ovdje treba reći da smo sjedili na terasi, pa je konobar morao prelaziti ulicu s bocama šampanjca i vina.
Čovjek je zatim toliko precizno očistio šanpjera da na fileima nije ostala doslovno nijedna mala kost. Tako precizno očišćena riba u većini je hrvatskih restorana čisti kuriozitet. Jučerašnji, profesorski servis u Korčuli pokazuje koliko su dobri konobari važni za ukupan dojam o restoranu.