Lista najboljih zagrebačkih pizzerija koju smo objavili ovaj tjedan, izazvala je prilično velik interes čitatelja. Uz tisuće klikova i pregleda stranica, ova je lista isprovocirala desetine strastvenih komentara, od kojih su i oni pojedini negativni zapravo simpatični, zbog lojalnog navijačkog tona.
No, lista najboljih zagrebačkih pizzerija još je jednom, prije svega, dokazala što hrvatski čitatelji koje zanima hrana najviše vole čitati. Tekstove o pizzama i burgerima.
Okej, najčitaniji ovogodišnji tekst na Kultu Plave Kamenice bio je onaj o najgorim hrvatskim turističkim destinacijama. Osim toga, iznimno se dobro čitaju vijesti vezane uz hrvatsku gastronomsku scenu, poput onih o dodjeli Michelinovih zvjezdica domaćim restoranima ili teksta o emisiji Davida Skoke na 24 Kitchen.
Međutim, kad je riječ o pojedinim tematskim područjima, burgeri i pizze uvjerljivo vode pred svim drugim sektorima, i po broju pregleda stranica i po broju komentara.
To vrijedi i za veće tekstove poput sažetka rezultata Zagreb Burger Festivala, i za liste najboljih i najgorih lokala, i za pojedinačne recenzije: uvijek nas začudi kad vidimo da se i danas, dvije i pol godine poslije objavljivanja, čita recenzija zagrebačke pizzerije Duksa.
Zanimljivo je da članci o burgerima i pizzama izazivaju puno veći interes od tekstova o drugim restoranskim žanrovima koji su financijski jednako dostupni: ni jedna roštiljana našim čitateljima nije toliko zanimljiva kao poznatije pizzerije ili burger shopovi.
Očigledno je, dakle, da živimo u vrijeme najveće dosadašnje popularnosti hamburgera (ovdje ne računamo klasične fast food lance poput McDonald’sa ili Burger Kinga, koji su čitateljima posve nezanimljivi). Živimo i u doba renesanse pizzerija, koje počinje podsjećati na sredinu 80-tih godina kad je samo u zagrebačkoj Vlaškoj ulici odjednom radilo pet ili šest pizzeria.
Pitanje je, međutim, što tako usmjeren interes restoranske publike može značiti za restoransko tržište u Zagrebu i Hrvatskoj? Ako potrošači najviše žele čitati o pizzama i burgerima, logično je da najviše novca troše na burgere i pizze. Što opet sugerira kako je baza stalne publike za restorane drugih žanrova i viših cijena i dalje relativno mala.
Ugostitelji koji su dugo u biznisu još danas, gotovo s nostalgijom pričaju u 2006. i 2007. godini kao o vremenu kad se u restoranima najviše trošilo, i kad su restorani imali najviše gostiju.
Bilo je to doba kad luksuzni restorani poput Nautike ili ondašnjeg Baltazara nisu mogli nabaviti dovoljno boca Cristala koliko ih se tražilo. A Cristal je i onda u restoranima koštao između 3 i 6 tisuća kuna.
Čini se da se ta vremena, vremena velike restoranske potrošnje, zasad neće vratiti, što znači da postoji razmjerno mali prostor za zaista ambiciozne restorane koji ne mogu biti jeftini. Dok će, pak, prostor za jeftinije žanrove, na čelu s burgerima i pizzama, očigledno i dalje rasti.
