Negdje u listopadu 2010. mala grupa hrvatskih restoratera, sommeliera i novinara vozila se minibusom kroz Champagnu. Obilazili smo Veuve Clicquot, Krug i Dom Perignon, a usput smo pričali o svemu i svačemu, ne samo o šampanjcima. Najzabavniji čovjek u autobusu bio je, naravno, Ante Božikov Dupin, vlasnik kornatske konobe Opat. Božikov je, među ostalim, pričao o tome kako su drugi kornatski restorateri reagirali na njegovu odluku da u Opat uvede POS.
Bio je to prvi, revolucionarni POS u kornatskom ugostiteljstvu, gdje se do tada sve naplaćivalo u cashu i od oka. “Ma htjeli su me baciti morskim psima. Kojih, srećom, nije bilo blizu. Barem ne pasa ljudoždera,” pričao je Dupin između dvije šampanjerije.
Ante Božikova sjetili smo se dok smo sinoć čitali komentar ispod jednog teksta na Kultu. Neki vlasnik zadarskih klubova i barova u tom je komentaru ustvrdio da se ne bi smjelo pisati o tome koliko koji restoran, klub ili bar zarađuje.
Taj je stav naizgled apsurdan. Zarazda i profit mjerilo poslovnog uspjeha, a i na Fininoj web stranici možete pronaći podatke o prihodima svake tvrtke, pa tako i tvrtki koje posjeduju restorane, noćne klubove, barove i kafiće. Ti su podaci javni.
Međutim, nesporno je da vrlo mnogo hrvatskih ugostitelja dijeli stav gospodina iz Zadra. Zašto? Zato što je hrvatsko gospodarstvo, zahvaljujući sivoj, nejavnoj ekonomiji, puno jače nego što to pokazuju Eurostatove brojke.
Eurostatovi i drugi službeni podaci često nas po mnogim gospodarskim pokazateljima svrstavaju uz bok Rumunjske i Bugarske, na samo dno Europske Unije.
Međutim, prema kriterijima štednje u bankama, posjedovanja nekretnina ili turističkih putovanja na prekomorske destinacije prije pandemije, Hrvatska je i dalje bogatija od većine postkomunističkih članica Unije. Kako je to moguće? Zbog sive ekonomije. Znači, zbog neprijavljivanja stvarnih prihoda i troškova.
Udio sive ekonomije u ukupnom hrvatskom gospodarstvu procjenjuje se na dvadeset do trideset posto. Udio sive ekonomije osobito je visok u turističkom ugostiteljstvu, kao i u iznajmljivanju soba.
Siva ekonomija u ugostiteljstvu podrazumijeva, među ostalim, nabavu robe bez računa i PDV-a, prodaju neprijavljene robe (bar službeno drži jednu bocu whiskeya a proda pet koje nisu ušle u sustav) lažno etiketiranje sastojaka, uporabu softvera za falsificiranje fiskalizacije, izdavanje predračuna umjesto računa, plaćanje osoblja u gotovini uz prikrivanje stvarnih ukupnih primanja, i još niz ilegalnih postupaka.
Siva ekonomija u ugostiteljstvu, turizmu, proizvodnji hrane i drugdje, važan je socijalni amortizer, pa se ni jedna Vlada nije osobito ozbiljno suprotstavljala sivoj ekonomiji. No, ta su vremena definitivno iza nas.
Ulaskom u eurozonu Hrvatska će se morati početi ponašati financijski i fiskalno puno odgovornije nego dosad. Osim toga, država opterećena troškovima pandemije, koji su doveli do velikog rasta javnog duga, više neće tolerirati ni jedan oblik ilegalnog poslovanja pa ni desetljećima uobičajene sive zone u ugostiteljstvu i turizmu. Što je, zapravo, dobro.
Polulegalno poslovanje narušava više profesionalne standarde u ugostiteljstvu, kompromitira imidž Hrvatske kao relevantne turističke destinacije i rastjeruje radnu snagu, koje ionako ima premalo. Krajem svake sezone mnogi se konobari i kuhari žale da im vlasnici nisu isplatili ono što su im obećali na ruke. A mnogo se gostiju žali da POS, eto, baš tu večer nije radio, da je pao internet ili da su dobili predračun umjesto računa. Sve te prakse moraju se što prije iskorijeniti.
Financijsko poslovanje svih ugostiteljskih objekata mora postati posve transparentno, jer ozbiljna ekonomija ne može drukčije funkcionirati. A Ante Božikov Dupin, čovjek koji je uveo POS na Kornate, ostat će zapamćen kao jedan od avangardnih boraca protiv pretjerane sive ekonomije na Jadranu.
