Bao je sveprisutan. Donedavno egzotična peciva, koja je David Chang predstavio Zapadu prije manje od dvadeset godina, postala su jednako neizbježna kao što su to početkom devedesetih bili spring rollsi.
Samo u Zagrebu bao se trenutno priprema u barem tridesetak varijanti: Izakaya nudi pet verzija, Soi Fusion i Tori Street po tri, a u Tkalčićevoj radi Bao Bao, street food lokal posvećen isključivo bau, koji među ostalim prodaje košarice pomfrita s baom, što je nutricionistički gotovo jednako perverzno kao kad pržene krumpiriće stavite na pizzu (što, usput govoreći, radi jedna pulska pizzeria).
Bao se nalazi i na redovitim jelovnicima velikih restorana koji se ne oslanjaju na street food, pa tako Tekka već dugo nudi hiratu s biftekom; hirata je zapravo isto što i bao, ali s drukčijom etimologijom. Bao je još lani ušao i u visoku kuhinju: u lipnju prošle godine u Pelegriniju smo dobili bao s bologneseom, a ovog su nam proljeća u Noelu kao pozdrav iz kuhinje donijeli svoju inačicu bao peciva.Bao je pratio i jedno jelo u Nebu Denija Sedoča. Nedostaju još samo bao kamioni i ulični štandovi specijalizirani za bao, no čini se da je to tek pitanje vremena.
Što ova pjenušavo lagana kineska parena peciva od bijelog brašna čini toliko privlačnima? Vjerojatno nije riječ o punjenjima, jer su ona vrlo slična: uz klasičnu svinjsku potrbušinu tu su najčešće kozice, takozvani jastozi, piletina, a postoje i vegetarijanske opcije.
Donekle je riječ o trendu, jer svaka nova vrsta street fooda koja predstavlja dobru vrijednost za novac u jednom trenutku postaje zarazno popularna. No, stvarna tajna baove popularnosti jest u čaroliji kruha. Većina ljudi naprosto obožava kruh; kruh je ultimativni comfort food ljudske vrste.
Bao je za nas nova, drukčija, iznimno ugodna vrsta kruha, koja se odlično slaže sa slanim, ljutitim, kiselkastim i umamijem. I stoga je gotovo sigurno da će se bao, baš kao i pizza i tortilje, trajno uvrstiti među neizbježne hrvatske prehrambene navike.
